Latest Posts

Teorija fudbalskih zamjenica

Hoćemo li emotivno, ili razumski? Emotivno, vazda: to nije bila utakmica, to je bio festival.

I to prvo poluvrijeme, nakon kojeg su samo pravi bolesnici očekivali da padne drugi gol, pa da krene jangija, u kojoj su čuda moguća, a čuda pravi – Liverpool. U možda najboljem poluvremenu, u vjerovatno najjačoj Ligi prvaka dosad, Jurgen je Klopp izvukao Wijnalduma, igrača za kojeg mi nikada neće biti jasno kako s tako malo razgledanosti pravi toliki učinak. Ali, to je, valjda, taj moderni fudbal, ta kombinacija showa i znanosti, u kojoj se ne žale petro-milioni i dolari ruskih tajkuna. I džaba je sad teoretisati da veliki trener pravi izmjenu u pravo vrijeme, i da «sam imao osjećaj da Liverpool može proći.» Ma, jok. Devedeset i devet odsto svijeta, kužilo se u loptu ili ne, mislilo je da je stvar gotova, da će ambasadori dobre volje (Vidal, recimo, fakat tako djeluje!?) i glavni stub katalonskog identiteta sačekati boljeg iz utakmice Ajax – Tottenham – i bog te veselio. Jer, dosad je postojala teorema o stizanju rezultata 2-0: kad daš prvi gol, uz malo sreće drugi – «pada sam.» Ali, na 3:0? Može i to, ali moraš biti – Liverpool.

U finalu protiv Milana, u Istanbulu, na poluvremenu je bilo tako, 3-0. Onda je Rafa Benitez, na poluvremenu, baš kao Klopp Wijnalduma, stavio Didija Hamanna, i promijenio formaciju. Golovi su, opet kao sinoć na Anfieldu pali u 54. i 56. minuti, a u 60. iz penala je poravnao Xabi Alonso. I onda se išlo do produžetaka, i penala. Na šta je sve upućivalo i protiv Barcelone. Da nije bilo kornera «na foru», kao u školskom dvorištu, u kojem je Alexander Arnold gurnuo po zemlji loptu Origiju, pored zbunjene Barcelonine odbrane koja je čekala Godota. Da, znam, moj problem je sjećanje, i kao što znam da ni u kakvoj varijanti Vidal i Rakitić, uz svo poštovanje ne mogu biti Xavi i Iniesta, tako ni Messi ne može uvijek sam. Od utorka, 7. maja 2019., eto postoji «recept» stizanja rezultata od 3-0, ali za to moraš imati nešto «crveno». Svijest o tome da je ta igra, prije svega umjetnost davanja, baš kao što je to nekada definisao Bill Shankley, legendarni trener koji je udario temelje Liverpoolu kakav je danas: «Socijalizam, u koji vjerujem je da svako radi za onog drugog, i svako dijeli dio nagrade. Način na koji vidim fudbal, je način na koji vidim život.» Točka. Prije rata, inače, poznatija kao – «tačka».

Stoga me globalna pomama za Liverpoolom, kao starog tersa, pomalo i nervira. Jer, prihvaćanje nekih modela, u filozofskom smislu, treba pratiti i svijest o tome da prihvataš i temelj na kojem je to naraslo: ljevičarski, socijalistički model o kojem je govorio Shankley. Nemojte se ovdje naljutiti, ni prevariti, pa slučajno pomisliti da u po dana i po noći ne znam sastav LFC-a koji je obilježio djetinjstvo, a počinje sa Clemence – Neal- Jones, a nastavlja sa Thompson- Kennedy – Hughes… Ali, uvijek me pomalo buni kad neko od ljudi koje iskreno volim, a među njima je veliki broj navijača Liverpoola – kad govori o toj ekipi upotrebljava prvo lice množine, i govori – «mi.» S tim se teško mirim. «Ti», majstore, ne možeš biti «mi», pogotovo za nekoga ko ne zna za tebe. Da, staromodan sam, i skrojen lokalno, razumijem simpatije za velike i bogate, ne smeta mi što moji drugovi Maid i Samir u Londonu crkoše za Chelseajem i Arsenalom (mada mi je bliža Davorova filozofija koji navija za Charlton Athletic), ali, «mi» se, u ovom slučaju, koristi samo za onaj klub koji je, zaista, tvoj. Pa, neka mi se sudi.

Možda i stoga što sam dio vikenda, prošlu subotu, proveo na jednoj utakmici, koja ni po čemu, osim po tome da se igra, nominalno, isti sport. U Novom Travniku, gdje je Velež u okviru Prve lige Federacije, išao sačuvati vodeću poziciju na gostovanju protiv NK Novog Travnika, ekipe koja je već ispala iz lige. Malo mjesto u srcu Bosne, koje je, praktično, sagradila tvornica oružja čiji dio još uvijek radi je idealna kulisa epohe sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ljudi ljubazni i susretljivi, u centru blokovi stambenih zgrada, okolo kuće i avlije koje čuvaju psi od kojih nijedan nema ispod šedeset kila – čupavi bosanski tornjaci, i njihovi rođaci. Stadion u kojem pravolinijski upućena lopta odskače na razne strane, sitna, engleska dosadna kiša, i dim iz odžaka koji se vidi s tribina. Karta 5 KM, vrlo malo domaćih navijača i oko 500 onih koji se osjećaju Mostarcima iako registracije dolaze iz Linza, Celja i Zagreba. Mi. Crveni. Jedini «mi» koje sam ikad imao. Suprotno očekivanju da bi Novi Travnik mogao «pustiti» jer je već ispao, Velež se za gol mučio do 65. Minute, kad je Seid Behram dočekao jednu loptu koja se vukla po šesnaestercu i pospremio je iza leđa ovaj put odličnog Poračanina. Čovjek prevage u ovoj utakmici bio je Haris Ovčina, koji je ušavši s klupe, riješio utakmicu i dao drugi gol za 0-2.

I tu negdje, u liniji pogleda koji iznad zelena brda Srednje Bosne dijeli sa sivilom neba, za koje čovjek očekuje da je u to doba godine plavo, počinje priča o esenciji fudbala, a prestaje priča o zamjenicama. O sreći koju, ako si se zaljubio u fudbal zbog razloga njegovog postojanja, a ne zbog (marketinških) posljedica, ti ne može donijeti ni reprezentacija, ni Liga šampiona, ni Liverpool, ni Barcelona. U sreći u kojoj ćeš ti – uvijek biti ti, a «mi» mogu biti samo oni koji se u tom trenutku s tobom tome raduju. Malim stvarima, jer smo mi, u cijeloj toj priči – mali. Baš kao što jedan ushićeni pripadnik Red Armyja reče kako će proslaviti pobjedu, negdje na putu za Mostar:

«Sa’ ćemo naručit’ kariolu ćevapa.»

To je trenutak u kojem čovjek zaboravlja sve: i prljavštine kojim se Olimpik preko Saveza služi da onemogući Velež na povratku u Premier Ligu BiH, i činjenicu što sa više od pedeset godina, i valjda nekakvom biografijom, kisneš na polubetoniranoj tribini, polustadiona, na kojem se, tu i tamo, kad nema utakmice održavaju svadbe. U historijskom (polu)vremenu, poluligi, poludržave u kojoj se kao cjelovita jedinka osjećaš samo u rijetkim trenucima kad «ja» postane «mi».

Da ne bude da onaj što ovo piše nije svjestan baš svih promjena koje su se i Liverpoolu dogodile, sasvim je jasno – uz sve nemogućnosti poređenja – da niti su Redsi stari radnički klub, niti je Velež bastion crvene Hercegovine. Ali, ne mogu reći da mi nije drago da bez obzira na sve, koliko znam, jedino u Mostaru i Liverpoolu, postoje barovi s imenom Shankley. Čuvajući barem tanku liniju uspomena, i prkoseći olakoj upotrebi prvog lica množine.

Ahmed Burić (Radio Sarajevo)

 

*Ova kolumna objavljena je na portalu RadioSarajevo.ba 8.maja 2019.godine.