Možda smo postali dosadni i vama, sigurno smo postali dosadni sami sebi, dojadilo je vjerovatno i igračima, ali priča je ovo koja se ponavlja i koja će se ponavljati sve do noći s 1. na 2. juni ove godine. Danas igra Velež, još je pet utakmica do kraja, još uvijek smo samo jedan bod ispred konkurencije i nikako nema mjesta opuštanju. Pet je utakmica do kraja i svaka sljedeća je najvažnija i najteža, baš kao što je najvažnija i najteža ona današnja s Orašjem.
I možda je to samo subjektivni osjećaj, ali čini nam se da su stvari mnogo opuštenije nego prije nekoliko sedmica. Možda je razlog tome veliko samopouzdanje i psihološka stabilnost koju su pokazali Rođeni u zadnje tri utakmice, možda činjenica da ljudi naivno misle da je sve gotovo i da je konkurencija odustala. Pozitivna stvar u tome je da je pritisak malo popustio, da ljudi više vjeruju ovoj ekipi i treneru Ibri Rahimiću nego što je to bilo prije samo mjesec dana.
Međutim, to nužno ne znači lakši zadatak za igrače. S manjim pritiskom automatski dolaze i veća očekivanja, a poznavajući našu publiku to automatski znači i nedostatak strpljenja i brze promjene raspoloženja. Opet svi očekuju lagano i brzo, a realno je da je u situaciji u kakvoj je Velež danas takav rasplet rijetko moguć.
Orašje je dobar primjer izuzetno opasnog protivnika u takvoj situaciji. Trebalo bi da su – kako to kažu Englezi – mislima već na plaži, ali jasno da i oni na plažu vole ići sa solidnim džeparcem kojeg, u to nema sumnje, naš jedini pravi konkurent u ovoj ligi i nudi. I to je sasvim normalno; Orašje će maksimalno zapeti i pokušati biti jedna od mina koja će se aktivirati na ovom našem putu prema Premijer ligi.
Gostovanje Rudara pokazalo je opet da je to dvostruki mač i za naše protivnike. Veležu odgovara ekipa koja će izaći da igra lopte, jer se tako otvara ogroman prostor kojeg naš veliki napadački potencijal može maksimalno eksploatisati. Ipak, iz onoga što smo ove sezone vidjeli od Orašja u gostima, druga je opcija mnogo vjerovatnija.
Od početka proljetnog dijela oni su pet puta igrali van svog stadiona i izgubili samo jednom – prije dvije sedmice u Živinicama. I tada su poraženi s minimalnih 1-0, a i tih pet utakmica niti jednom zbroj golova nije išao preko dva. Dva puta su odigrali 1-1, Bosnu u Visokom svladali s 1-0, a u Bihaću zadržali 0-0. Najozbiljniji poraz ove sezone onaj je od Veleža u Orašju, dok su na gostovanjima ostvarili solidnih tri pobjede i četiri remija, te su poslije Olimpika i nas ekipa s najmanje poraza u gostima.
Što je važnije, Orašje je na dvanaest gostovanja do sada primilo tek 13 golova, samo tri više od Veleža. Ali dok su Rođeni u isto vrijeme zabili 25 golova van svog stadiona, Orašje je ostalo na samo deset, što je u ovom trenutku savršena ilustracija načina na koji Labudovi igraju. Čvrsto, agresivno, maksimalno zatvoreno i destruktivno, s ciljem da se od prve do zadnje sekunde ukrade što više vremena, da se uspori igra i u potpunosti neutralizuje protivnik i njegova volja za igrom i životom. Naravno, kao i većina svoju priliku čekaju iz rijetke kontre ili prekida, s tim da im za onaj džeparac danas nije važno zabiti gol dok god je njihova mreža prazna.
Dakle, Orašje u Mostar vrlo vjerovatno dolazi s planom koji je maksimalizacija filozofije koja se pokazala Veležovim najvećim problemom u ovoj ligi. Često smo se mučili s probijanjem bunkera, prosto jer nemamo sistem prilagođen tome. Rahimić se u posljednje dvije godine fokusirao na stvaranje tima koji hoće da se nadigrava, međutim praksa je pokazala da mehanizmi za razbijanje protivničkog bunkera ne funkcionišu onako kako bi trebalo. To znači da će upravo ova utakmica biti ozbiljan test za ovu mladu ekipu.
To što je pritisak navijača pred utakmice popustio znači i da će on s prvim sudijskim zviždukom enormno brzo rasti sve do onog trenutka dok Rođeni ne slomiju protivnika i natjeraju ga da se otvori. U prevodu, naša publika rijetko ima strpljenja i zato je važno da ga ekipa ima više nego ikada ranije, pogotovo ako se ne desi idealni scenarij s ranim golom kojeg svi priželjkuju.
Važno je ovoj utakmici pristupiti kao da je najvažnija i najteža do sada, ali ne samo zato što je ponavljanje majka znanja i što treba puhati i u jogurt, kao što smo trubili mjesecima. U ovom slučaju zaista se radi o najtežem mogućem protivniku koji nam najmanje odgovara u ovom trenutku i pravi pristup i pobjeda zaista jesu važniji nego ikada.
