Čak ni kada je u srijedu kapiten Denis Zvonić pogodio protiv Viteza, a nekadašnji Veležovac Mirnes Salihović u dresu Slavena i podebljao prednost na vrhu tabele nekako nismo znali kako da se radujemo. Gol i pobjeda, odnosno vijest iz Živinica, dočekani su u grču, kao da smo svi zajedno bili toliko koncentrisani na sve pobjede do kraja da je ovo došlo kao neželjena distrakcija, nešto čemu se nikako nismo nadali.
Danas su stvari malo drugačije; veliki kamen je pao s leđa i kočnice su otpuštene. Napetost i nervoza su se pretvorili u opuštenu atmosferu, i tako djeluju i navijači, ali i igrači i čitav klub. I iako na prvu možda zvuči kao da to nije dobro – jer još uvijek nam nedostaju dva boda za potvrdu prvog mjesta – ovoj ekipi je baš to trebalo. Da konačno, prvi put nakon svega što se desilo u Goraždu, na jednu utakmicu otputuju bez onog ogromnog pritiska koji im se kao zavezani kamen svake subote petljao oko nogu.
Naravno, u utakmicu s otpisanom Bosnom danas treba ući kao da smo i dalje na samo plus jedan, kao da je zadnja, kao da o njoj ovisi i čitava budućnost Veleža. Treba, jer u svaku utakmicu Velež treba i mora da ulazi tako. I to je ono što ove subote treba da se glasno čuje u svlačionici. Ali ovo je prije svega prilika za Rođene da navijačima, kao nagradu za ogromnu podršku i strpljenje, poklone pobjedu i veliko slavlje umjesto da zbiju u jedan dan prošire na čitavu sedmicu. Prilika da se i zvanično sva nervoza otpuše, da se ova liga premjesti u arhivu, i da se svi barem na neko prepustimo emocijama i proslavi. Ništa još nije gotovo, ali danas je prva meč lopta i ona se mora iskoristiti. Sedam je pobjeda iza nas, ali hoćemo, kako smo i zacrtali, devet od devet.
Invazija na Visoko počinje, i zato hajde Velež zabij gol, zabij gol da slavimo…
