Istina, nije se s ovom pobjedom pretjerano promijenila naša pozicija na tabeli i posao neće biti ništa lakši, ali ovih 2-1 na gostovanju u Ugljeviku velika je pobjeda za Rođene sa psihološkog aspekta.
Prije svega, dobro je bilo vidjeti potpuno drugačiji pristup nego u onoj utakmici protiv Radnika. Bila je to naša najlošija predstava, Velež je te subote bio blijed i anemičan, baš onakav kakvog ni u kojem slučaju ne želimo gledati. Protiv Željezničara prošlog vikenda pristup je bio drugačiji i bolji, međutim – bio je to Željo. Takve utakmice su uvijek utakmice s više motiva, igraju se u drugačijoj, većoj brzini i nije bilo nikakvo čudo da je Velež tako odigrao (i nadigrao protivnika) protiv Želje. Zato nam je svima – i navijačima i Feđi Dudiću i samoj ekipi – trebala ovakva utakmica, svojevrsna potvrda da Željo nije bio slučajnost i da su Rođeni u zadnjih mjesec dana radili na sebi i koliko toliko napredovali.
Druga stvar zbog koje se lakše diše je (ne)sreća. Ako sudite samo po rezultatima i tabeli, Velež je grozna ekipa, ali nikada stvari u fudbalu nisu samo crne i bijele, nisu ni ovaj put. Velež je odigrao neke solidne, neke dovoljno dobre utakmice, utakmice u kojima je zaslužio više nego što je na kraju dobijao. Broji li više iko stative i prečke koje smo pogodili? Broji li neko čudesne odbrane protivnika? Nesretne golove? Kada je u nedjelju Nusmir Fajić pogodio stativu, kada je Strahinja Manojlović ulovio par sjajnih odbrana, kada smo promašili par zicera, pa i onda kada je Zvijezda praktički iz prve prave prilike izjednačila, nije da se ta ružna misao o nesreći nije ponovo počela provlačiti tijelom i vući prema mozgu, sporo ali sigurno.
Zato nam je svima pogodak Brandaoa došao kao Bronhi, oslobodio nam je, barem do srijede, dišne puteve. Naravno, mnogo je važnije ako je – a nadamo se da jeste – na isti način djelovao na ekipu. Govorio je o tome Dudić nakon utakmice, a bilo je to očito i golim okom; ova ekipa bojala se sama sebe. I kada igraju dobro ne vraća im se, i kada sve naprave kako treba ispriječi se neka stativa ili nesretni autogol. Stvar je to koja se lako uvuče u sistem, brzo metastazira i izjeda ga iznutra. Zato je važno da već danas ekipa sjedne zajedno i još jednom pogleda ovu utakmicu, od početka do kraja, i ponovi šta je vidjela – kada igraš bolje od protivnika, kada si unutra svih devedeset minuta, onda ti lopta to i vrati kroz rezultat.
Naravno, iako je vremena do srijede i gostovanja Tuzla Cityja malo, ovu utakmicu valja još jednom pogledati i radi svih nedostataka na kojima još uvijek treba raditi. Jeste, ekipa je vidno napredovala u posljednjih dvadesetak dana, ali neke stare boljke su i dalje tu. Dudić je, kada je sistem i organizacija igre u pitanju, prvi put na jednom gostovanju otvorio utakmicu kao da je igramo u Mostaru i kao da smo favoriti, a upravo u takvim utakmicama smo se do sada najviše i mučili, pa je ova pobjeda dobitak i iz te perspektive. Međutim, i dalje pravimo preveliki broj neforsiranih grešaka u predaji lopte – najlošija smo ekipa lige po broju kompletiranih pasova – i dalje kompliciramo u protivničkoj trećini terena, i dalje imamo ogroman problem s konverzijom stvorenih šansi, gotovo bezopasni smo iz prekida – pogotovo kornera – dok svaki protivnikov predstavlja problem za nas. O crnim i paničnim periodima, kao onom na početku drugog poluvremena, vrijedilo bi napisati poseban tekst, ali suština je da se oni ne smiju dešavati ni amaterskim ekipama, ne ovako drastični.
Međutim, vremena nema mnogo, Tuzla nam dolazi već u srijedu, a onda i najteži dio rasporeda u kojemu bi se mogla lomiti sezona – gostovanja Borcu, Mladosti i Čeliku koja će prekinuti tek domaći dvoboj sa Zrinjskim. Na Dudiću je da na najbolji mogući način iskoristi ovaj Bronhi iz Ugljevika i pretvori ga u snažni vjetar u leđa Rođenima.
