Zloduh Franka Milla

Neposredno prije utakmice između Zvijezde i Veleža prošlog vikenda, gledao sam s prijateljima, po ko zna koji put, sada već legendarnu uzvratnu utakmicu 2. kola Kupa UEFA, Velež – Borussia Dortmund. I odmah taj momenat koji mi dolazi kroz rastrgana sjećanja i strelovito ulijeće u ovaj tekst kao Ismet Šišić u noge Thomasa Helmera: negdje na tribinama, jedan jedanaestogodišnji dječak stidljivo se hvata za rub očuhove jakne dok trideset hiljada grla oko njega pjeva sa Željom Samardžićem: „Rođeni, rođeni, kraj Neretve rođeni“. Ta maglovita slika, taj odraz na vodi, to je sve što mi je ostalo od te utakmice. One suze na kraju ne računam, jer nisam siguran jesam li ih izmaštao ili doživio: prve suze prolivene zbog fudbala, zbog Veleža.

Sjedim, dakle, s prijateljima u Ervinoj kafani i s nevjericom gledam našeg fudbalskog boga, Semira iz svemira, kako namješta loptu na penaltik, očekujući da će nakon trideset godina, i isto toliko odgledanih repriza, napokon šutirati u golmanovu desnu stranu i ishod meča učiniti drugačijim. Traje ta luda nada taman toliko dugo da svi za stolom povjerujemo kako ništa nije bilo onako kako pamtimo već onako kako smo zaboravili, a to je sasvim dovoljno vremena da, po ko zna koji put, u svojim mislima odživimo sve one sreće koje nam se nikada nisu desile. A trebale su, samo da se taj famozni Teddy De Beer nije bacio u svoj lijevi ugao i izvadio Tucin šut iz mreže. Kakav jebeni peh. I Tuce, u sutrašnjem izdanju Večernjih novina: „Moj promašaj s bijele tačke sve nas je sasjekao…“ I mi, koji mu po ko zna koji put praštamo sve, jer: „Nikad te niko voljeti neće, ko što te volim ja….“

Upadam, ovdje, u jednu prekrasnu digresiju: godinu dana ranije, skoro na isti datum, početkom novembra, Velež je ispao u drugom kolu Kupa pobjednika Kupova od Vitsohe, nakon što je u maju mjesecu osvojio Kup Maršala Tita. Oprostite, ali moram: Petranović, Prskalo, Goran Jurić, Bijedić, Matijević, Šišić… I onda ta navala zbog koje su Cupan i društvo iz Dinamove odbrane završili na Rebru s izvaljenim kičmama: Kajtaz, Skočajić, Predrag Jurić, Karabeg i Tuce. Vitoshu spominjem ne zbog one Tucine prečke, već zbog svih tih Veležovih pobjeda čija je vrijednost čisto sentimentalna: Vitosha 4-3, Borussia 2-1. A radilo se o dvije Veležove najvažnije međunarodne utakmice u osamdesetima.

Eto, to je Velež: uvijek fali tako malo – nekoliko centimetara niža lopta, pravovremen pas ili barem jedna pogrešna procjena protivničkog golmana.

Nije, jebiga, Velež pobijedio Borussiju ni tog subotnjeg poslijepodneva dok smo sjedili u Ervinoj kafani i čekali Facebook prijenos iz Gradačca. Opet je bilo onako kako biva uvijek kada gledamo reprizu: dvije minute prije kraja, Frank Mill i 1-1 – hvala, doviđenja i mnogo sreće pri raspadu Jugoslavije. Njegov šut s ivice šesnaesterca imao je razornu moć granata koje su padale na grad – pet, šest, sedam i osam godina poslije. Čujem taj fijuk svaki put kada zatvorim oči i pokušam se sjetiti bilo čega s te utakmice: bum i gol. Bum i gol. Bum i gol, do u nedogled. No, to nije sve: zli duh čika Franka Milla ukazao se i to poslijepodne u Gradačcu, nakon jednog kornera za domaće u 51. minuti.

„A tako je malo falilo“, kaže mi moj drug Erva, dok gledamo kako igrači Borussije slave na sredini terena. Zbog tog tako malo, sve sam sigurniji da one suze s početka teksta nisam izmaštao.

Elvedin Nezirović