Sjedim, dakle, s prijateljima u Ervinoj kafani i s nevjericom gledam našeg fudbalskog boga, Semira iz svemira, kako namješta loptu na penaltik, očekujući da će nakon trideset godina, i isto toliko odgledanih repriza, napokon šutirati u golmanovu desnu stranu i ishod meča učiniti drugačijim. Traje ta luda nada taman toliko dugo da svi za stolom povjerujemo kako ništa nije bilo onako kako pamtimo već onako kako smo zaboravili, a to je sasvim dovoljno vremena da, po ko zna koji put, u svojim mislima odživimo sve one sreće koje nam se nikada nisu desile. A trebale su, samo da se taj famozni Teddy De Beer nije bacio u svoj lijevi ugao i izvadio Tucin šut iz mreže. Kakav jebeni peh. I Tuce, u sutrašnjem izdanju Večernjih novina: „Moj promašaj s bijele tačke sve nas je sasjekao…“ I mi, koji mu po ko zna koji put praštamo sve, jer: „Nikad te niko voljeti neće, ko što te volim ja….“
Upadam, ovdje, u jednu prekrasnu digresiju: godinu dana ranije, skoro na isti datum, početkom novembra, Velež je ispao u drugom kolu Kupa pobjednika Kupova od Vitsohe, nakon što je u maju mjesecu osvojio Kup Maršala Tita. Oprostite, ali moram: Petranović, Prskalo, Goran Jurić, Bijedić, Matijević, Šišić… I onda ta navala zbog koje su Cupan i društvo iz Dinamove odbrane završili na Rebru s izvaljenim kičmama: Kajtaz, Skočajić, Predrag Jurić, Karabeg i Tuce. Vitoshu spominjem ne zbog one Tucine prečke, već zbog svih tih Veležovih pobjeda čija je vrijednost čisto sentimentalna: Vitosha 4-3, Borussia 2-1. A radilo se o dvije Veležove najvažnije međunarodne utakmice u osamdesetima.
Eto, to je Velež: uvijek fali tako malo – nekoliko centimetara niža lopta, pravovremen pas ili barem jedna pogrešna procjena protivničkog golmana.
Nije, jebiga, Velež pobijedio Borussiju ni tog subotnjeg poslijepodneva dok smo sjedili u Ervinoj kafani i čekali Facebook prijenos iz Gradačca. Opet je bilo onako kako biva uvijek kada gledamo reprizu: dvije minute prije kraja, Frank Mill i 1-1 – hvala, doviđenja i mnogo sreće pri raspadu Jugoslavije. Njegov šut s ivice šesnaesterca imao je razornu moć granata koje su padale na grad – pet, šest, sedam i osam godina poslije. Čujem taj fijuk svaki put kada zatvorim oči i pokušam se sjetiti bilo čega s te utakmice: bum i gol. Bum i gol. Bum i gol, do u nedogled. No, to nije sve: zli duh čika Franka Milla ukazao se i to poslijepodne u Gradačcu, nakon jednog kornera za domaće u 51. minuti.
Elvedin Nezirović