Latest Posts

Zašto Veležu (ne) treba sportski direktor

Treba li Veležu sportski direktor?

Ove sedmice je Borac i javno potvrdio ono o čemu se u kuloarima pričalo od oktobra i na poziciju sportskog direktora instalirao Tomislava Ivkovića. Sarajevo je napravilo kompromis s Ivanom Kepčijom, Željo navodno traži nekoga za tu funkciju, a gotovo da nema kluba u Premijer ligi – osim Zrinjskog, oni imaju izvršnog dopredsjednika – koji nema ili bar u proteklih dvije godine nije imao nekoga na poziciji sportskog direktora. Među Rođenim je ta tema aktuelna već odavno, ili ako hoćete svaki put kad se sjetimo kako su prošla zadnja dva ili tri prijelazna roka, i s dolaskom novog opet se priča i postavlja pitanje. Treba li stvarno i Veležu sportski direktor?

Ukratko – treba. Ali stvari su, kao i uvijek u fudbalu, daleko od jednostavnih.

Problem s fudbalom, pogotovo bosanskohercegovačkom, je što se često prema ovako ozbiljnim pitanjima odnosi površno. Naravno da nije teško zaključiti da klubu koji pretenduje na vrh, koji želi da je dobro organizovan i kojemu ne cvjetaju ruže u dosadašnjim prijelaznim rokovima treba jedna takva funkcija. Ali u isto vrijeme još je lakše pogriješiti i ne samo pogrešnoj osobi dati takav posao, nego stvoriti situaciju u kojoj zapravo nije najjasnije ni šta sportski direktor zaista treba da radi, u kojoj se potpuno naruši hijerarhija, degradira pozicija i odnos prema treneru, te na kraju napravi situacija puno lošijom od već postojeće.

Dakle, prva i najvažnija stvar je definicija i opis posla sportskog direktora. U teoriji taj neko bi trebao biti svojevrsna spona između ekonomskog ili poslovnog, organizacijskog te sportskog segmenta jednog kluba. Činjenica je i da je sportski direktor u klupskoj hijerarhiji nadređen treneru, odnosno u idealnoj situaciji on (ili ona) je ključna tačka svakog kluba – čovjek koji planira, postavlja ciljeve, a njih artikulira kroz trenera i igrače prilagođene tim ciljevima i filozofiji kluba.

U teoriji to zvuči i pomalo neobično, jer ko bi bolje od trenera mogao znati šta mu treba? Međutim, u praksi je, pogotovo u modernom fudbalu, jako malo ljudi koji su u stanju u isto vrijeme obavljati obje funkcije, jer one prosto uzimaju previše vremena i energije. Uostalom, nije slučajnost da najuspješniji svjetski klubovi već godinama funkcionišu sa sportskim direktorom kao fokalnom tačkom, čak i u Engleskoj gdje je menadžer tradicionalno bio taj koji je donosio sve odluke. Ilustracije radi, uzmite primjer Manchester Cityja – oni su Txikija Begiristaina doveli 2012., četiri godine prije Pepa Guardiole, a sve kako bi budućem treneru izgradili sistem koji se poklapa s njegovom filozofijom. Stvoren je tim ljudi koji zajednički pravi rezultat, svako tamo gdje je najbolji.

I tu je zapravo Veležov trenutni problem s eventualnim dovođenjem sportskog direktora.

Rođeni su još u vrijeme konsolidacije i stabilizacije kluba prosto preskočili taj korak, dijelom zbog činjenice da je to djelovalo kao sporedna stvar, a dijelom jer nisu imali boljeg čovjeka od tadašnjeg trenera Ibre Rahimića za taj posao. Njemu je prepušteno da gradi viziju na terenu i da prema njoj stvara ekipu, što je ustvari funkcionisalo dosta dobro, sve do ulaska u Premijer ligu. Nakon dolaska Feđe Dudića princip je ostao isti i zapravo se klub prilagodio njegovoj fudbalskoj filozofiji i idejama kako Velež treba da izgleda.

I stvari su se poklopile. Uz rame Dudiću se postavio direktor kluba Džemil Šoše, koji je na sebe preuzeo dio stvari koje bi trebao raditi sportski direktor, i stvoren je sistem koji nije idealan, ali koji je prije svega dao rezultat. I koji bi mogao i trebao biti odličan temelj za budućnost. Jasno je da bi skori dolazak sportskog direktora olakšao posao i Šoši i još više Dudiću, skinuo ogroman teret s njihovih leđa i dao im priliku da se dodatno fokusiraju njihovim primarnih zadacima, ali u Veležovom slučaju – za razliku od normalnog puta – on bi morao biti taj koji se prilagođava tom sistemu kojeg je Dudić, zajedno sa Šošom, već izgradio.

To bi značilo da je za Velež u ovom trenutku idealan sportski direktor čovjek koji odlično poznaje fudbal, koji još bolje poznaje situaciju na domaćem i tržištu regije, koji ima ogromnu i već odavno razvijenu mrežu kontakata, koji je u stanju igrati moneyball i iz malo praviti puno, i koji je spreman odmah preuzeti odgovornost a prilagoditi se već postojećem stanju i raditi u timu kojem će prioritet biti stvaranje preduslova za još bolju budućnost. A sve to nas dovodi do najvažnijeg pitanja – koliko takvih ljudi u našem fudbalu poznajete?

Veležu, odnosno svakom ozbiljnom klubu, treba sportski direktor jer bi to olakšalo posao treneru, direktoru, upravi kluba, podijelilo odgovornost i zadatke na više ljudi i ojačalo organizacijsku strukturu. Imati takvog čovjeka značilo bi i stvoriti situaciju da klub izbjegne ili barem skrati periode konsolidacije ili stabilizacije svaki put kad pravi veće promjene u igračkom ili trenerskom kadru. Međutim, dovođenje nekoga samo kako bi se ta pozicija stvorila, popunila ili ako hoćete zadovoljilo javnost koja će imati žrtvu više jednom kad stvari ne idu kako treba, to bi vrlo lako moglo biti kontraproduktivno i stvoriti još veći problem za klub u budućnosti.

Zato Rođeni ne trebaju srljati, nego – kao i za svaku drugu poziciju u klubu – tražiti idealnog čovjeka koji će, jednom kad ga pronađu, pomoći da klub raste.

Saša Ibrulj