Tanka je linija između hrabrosti i ludosti.
U ovu smo se tvrdnju zasigurno uvjerili barem jednom u našem životu kroz razne situacije koje su od nas zahtijevale donošenje nekih odluka, odnosno izlazak iz komforne zone. Hrabrost je jedna od osobina karaktera. Odvaja one koji su spremni ići na sve da bi postigli cilj, iako nisu sigurni u ishod i one koji to ipak ne bi mogli tako lako odlučiti. Sve navedeno se naravno može primijeniti i u fudbalu. Jednostavan primjer za tu tvrdnju je neki potez igrača koji diže publiku na noge ili recimo izvođenje penala u 90. minuti. Kada vjeruješ u svoje kvalitete, imaš samopouzdanje, a sa njim dolazi i hrabrost. Takva osoba će biti istrajna u ispunjenju svoga cilja.
Feđa Dudić spada u prvu skupinu, u one koji spremni ići na sve, sa vjerom u svoju kvalitetu.
Od dolaska na klupu preokrenuo je situaciju koja je slutila na najgori završetak. Atmosfera je bila narušena, u i oko ekipe. Gledanjem sa ove vremenske distance, teško da bi neko prihvatio mogućnost biti novi trener i zamijeniti Ibru Rahimića, koji je našao mjesto u srcima navijača i zaslužio poštovanje za sve urađeno u najgorem periodu za klub.
Goška iz Gabele i poprilično uspješnog mandata. Nije ga bilo strah prihvatiti priliku, pa i pored teške situacije u kojoj smo se nalazili.
Odmah na predstavljanju izjavio je da neće davati velike izjave i tako dobijati poene kod navijača i da vjeruje samo u pošten rad i da će se to vratiti. To je i djelovalo realno i iskreno. Tada su nam najmanje bile potrebne najave koje bi u tom trenutku i sa takvom atmosferom stvorile dodatni pritisak na ekipu. Mantra o poštenom radu neće izostajati ni u jednom narednom intervju, pa čak ni onda kada su se pobjeđivali Čelik, Zrinjski, Željezničar…
Odmah je bilo vidljivo da posjeduje autoritet među igračima, rad na treninzima je počeo izgledati mnogo ozbiljnije, atmosfera bolja, a sistem koji je implementirao zajedno sa taktičkim varijacijama počeo je donositi bodove. Ipak nije sve išlo glatko. Svaki početak je težak, a to se osjetilo i u prvih nekoliko kola po dolasku. Više od 30 igrača na spisku, a kvalitet većine od njih nije bio dovoljan za Premijer ligu. Dojam je i da fizička spremnost ekipe nije bila na nivou. Posebno jer je na to utjecao i psihološki pritisak, prevelika isforsiranost na pripremnim utakmicama, ali i određeno zasićenje koje su neki igrači pokazivali prema radu Rahimića.
Međutim, Dudić je zasukao rukave, a rezultati su počeli stizati. Sumnja među navijačima je gašena svakom pobjedom, a njegove izjave o njima poslije utakmica grijale dušu najvjernijih i popravljale ne baš tako povoljnu situaciju sa njegovog dolaska. Kliše o pozitivnom šoku koju na ekipu može imati promjena trenera je u ovom slučaju bio opravdan. Od dolaska na klupu u četvrtom kolu, u 18 utakmica ostvario je 9 pobjeda i po 5 remija i poraza, što nas dovodi do 32 ostvarena boda.
Već od prve utakmice, protiv Slobode u Tuzli bilo je vidljivo da će naglasak biti na borbi, duel igri i podizanju kvalitete odbrane. Nakon prva tri kola i čak šest primljenih golova, crveni alarm je bio upaljen. Jasno je da se bez kvalitetne odbrane teško mogu očekivati dobri rezultati. Posebno u izjednačenoj ligi kakva je naša, gdje svaki primljeni ili postignuti gol znači dosta, na oba kraja tabele. Od te utakmice sa Slobodom, primljeno je 17 golova, a osam puta je mreža sačuvana. Dodatni bonus za Dudića je bio dolazak stopera Koste Maneva sa kojim je zadnja linija dobila na kvaliteti, a on je svojim igrama unio sigurnost u ekipu i sebe svrstao među najbolje stopere u ligi. No, Manev je jedan kotačić u cijelom sistemu igre u defanzivi. I tu je Dudić uveo novinu, a to je igra svih 11 igrača u fazi odbrane. Utisak je da se sa tom inovacijom preokrenuo i mentalitet ekipe. Velež je danas tvrd i zna igrati na rezultat.
Oni od kojih najviše zavisi kakav rezultat će biti postignut su na terenu.
Zato između njih mora postojati hemija, prijateljski odnosi u svlačionici kako bi upravo taj rezultat bilo malo lakše postići. To je glavni preduslov da li će neka ekipa ispuniti zadatak koji je pred njih postavljen. Naravno da postići tu hemiju nije lako i zbog toga mnogi kvalitetni timovi imaju probleme i ne ostvaraju zadane ciljeve. Upravo u tome trener ima glavnu ulogu. Tokom godina zadaci menadžera/trenera su se mijenjali, razvijali tako da to mjesto danas podrazumijeva niz dodatnih obaveza, a koje nisu samo vezane za odabir taktike i selekciju igrača.
Dudić je uspio u vraćanju pozitivne energije u svlačionicu i među igrače. To se može primijetit i na terenu, ali i izvan njega. Probudio je Nusmira Fajića, najboljeg strijelca iz prošle sezone, i bivšeg saigrača iz vremena dok su nastupali za Travnik. Od Fajića, kao centralne figure u ofanzivi i zavisi taj dio ekipe. Pronašao je način kako izvući najbolje od njega i stil igre prilagodio njegovim sposobnostima. Način komunikacije sa igračima je na nivou koji je i potreban u konkurenciji koju ekipa posjeduje na svakoj poziciji. Nema sumnje da Dudiću u njegovom radu dodatno pomaže i znanje koje je stekao tokom duge fudbalske karijere.
Rizik koji je prihvatio kada je dolazio na klupu polako se isplaćuje i njemu i nama.
Kao početnik u trenerskom poslu pokazuje da je hrabrost koju je imao pri dolasku zasnovana na vjeri u svoje kvalitete. Odlične pripreme i skautiranje protivnika, a onda i pobjede u derbijima protiv Željezničara, Zrinjskog, Borca, dokazuju da se onim naglašavanjem poštenog rada na treninzima ipak mogu ostvariti dobri rezultati. Naravno da je bilo potrebno vremena za privikavanje i da će u budućnosti biti i pobjeda i poraza, ali Dudić je u nekoliko mjeseci preokrenuo mentalitet ekipe, ali i navijača, ostvario neke zaista sjajne pobjede i igre i uvjerio sve one kojima je crvena boja u srcu da ništa nije nemoguće. Potrebno je vjerovati i biti siguran u svoje znanje jer samo odvažni pobjeđuju.
Enej Bruck
