„Znate, jedne večeri sam otišao u bar sa damom. Pričali smo cijele večeri. Smijali smo se, flertovali, platio sam joj nekoliko pića… Oko pet sati ujutro neki lik je došao, uhvatio ju za ruku, otišli su u kupatilo i tamo vodili ljubav, a onda je ona otišla s njim. Ali sve je to nevažno, jer ja sam veći dio te noći imao posjed”.
Teško da postoji bolji opis utakmice protiv Zrinjskog od onog koji je ludi Jorge Sampaoli, tadašnji selektor reprezentacije Čilea, dao nakon poraza njegove reprezentacije. Primili su tri gola, a sa druge strane su imali veći posjed lopte i dominirali svih 90 minuta na terenu. On je na pravi način poentirao zašto posjed i broj udaraca na kraju ne znači ništa kada izgubiš utakmicu. Bodovi se broje, pobjede se slave, a pitanja o igri i njenoj ljepoti će se brzo zaboraviti. Jer cilj fudbalske igre je pobijediti utakmicu, a zaključak kako je igra bila dobra, kako je neko imao veći posjed i dominirao ne znače ništa, osim neke utjehe kako eto nismo bili baš loši i da smo imali malo sreće situacija bi bila drugačija.
Veležu se baš to počelo sada već prečesto dešavati.
Individualne greške ponište trud, pokvare dojam i utakmicu odvedu u drugom pravcu. Zanimljivo je da su u polovini utakmica ove sezone te greške direktno uticale na rezultat. U prvom kolu je to bila taktička greška Feđe Dudića, protiv Širokog odbrane –ali se ipak osvojio bod-, u Banjaluci Brandaa, u prošlom kolu Muharema Ćivića i sinoć Samira Zeljkovića. Previše puta se Velež oklizne onda kada to ne bi trebao, jer je bolji. Utakmicu ima u svojim rukama, kontrolira je i dogodi se jedna situacija koja izbaci iz ritma cijelu ekipu, a protiv iskusnih ekipa kakve su Zrinjski, Željo, Borac, takve stvari se ne smiju događati. Oni će kazniti najmanju grešku, svaki centimetar slobodnog prostora će iskoristiti jer imaju veliki individualni kvalitet, iskusni su i spremni na svaku situaciju. A Velež još nije na nivou tih ekipa, sve dok konstantno ponavlja iste greške i ne uči iz njih.
Dojam je da su igrači Zrinjskog sinoć više htjeli pobjedu, a to se ne smije dešavati, posebno ne u derbiju kada objektivno imaš bodovnu prednost i bolju atmosferu. Oni su vrlo vjerovatno izmoreni gustim rasporedom i problemima u ekipi pokušali na zajedništvo odigrati derbi. I uspjeli su. U svaki duel su ulazili jako i bez razmišljanja, srčano proslavljali golove, a govor tijela Rođenih nije bio na istom nivou, što je nedopustivo u ovakvoj utakmici. Velež nije imao i nema lidera na terenu i nekoga ko će povući tim kada ne ide, motivisati ekipu tokom utakmice, podići glas na nekoga, pokušati barem na taj način izvući saigrače iz monotonije. Na drugoj strani ih je bilo i previše, Slobodan Jakovljević uvijek u priči sa sudijama i oštar u duelu, iskusni Pero Stojkić koji je dugo tu i ima autoritet, Nemanja Bilbija koji slavi golove kao da su mu prvi u karijeri i tako pokazuje saigračima značaj utakmice.
Na terenu je Velež bio postavljen u romb bez Fejsala Mulića u napadu i sa Melvinom Osmićem na sredini terena. Mulića je zamijenio Nemanja Anđušić koji je bio iza isturenih Brandaa i Obrena Cvijanovića, na poziciji desetke. Zeljković se spustio na mjesto stopera u paru sa Zvonićem dok je na desnom beku zaigrao Dario Ferreyra umjesto Mehmeda Ćosića. Cilj je bio jasan, zaustaviti igru sa krila Zrinjskog i to je dobro funkcioniralo. U napadu su Cvijanović i Guza imali zadatak spuštati se u međuprostor između stopera i veznih igrača Zrinjskog i brzom razmjenom pasova pokušati razbiti bunker.
Zrinjski je stajao nisko, sa rijektim izletima naprijed. Čekali su priliku i nadali se da će Bilbija biti u pravom trenutku na pravom mjestu. I to je bilo to od njihovog plana u napadu. Velež je nastavio isto igrati i poslije primljenog gola, ali se opet osjećalo da je utakmica riješena u toj 15 minuti. Rijetko se Velež uspio vratiti nakon primljenog gola, posebno u derbi utakmicama. Rođeni su ovoj sezoni samo jednom uspjeli prekorenuti rezultat, i to protiv Radnika u Mostaru. Penal i odmah poslije toga odbrana golmana Ivana Brkića kada je zaustavio šut Anđušića su prelomili utakmicu, i iako je Velež imao ideju kako napadati Zrinjski, to nije bilo dovoljno.
Greške u odbrani koje je Velež napravio u drugom poluvremenu su pravi pokazatelj kakva je odbrana Rođenih u ovoj sezoni i zašto je primila 17 golova u 13 kola, od toga tri na Grbavici, dva u Banjaluci i tri sinoć. Ona nije na ozbiljnom nivou, posebno ne kada fale prve dvije opcije, kao u ovoj utakmici, Faruk Bihorac i Ćivić. Bilbija ne smije biti sam na 11 metara u čekanju centaršuta, a upravo to se desilo kod oba gola u drugom poluvremenu. No, amaterske reakcije odbrane Rođenih više nisu za ozbiljnije analize jer je uzrok problema vjerovatno jasan svima. Ali tako je to kada se mjesto stopera ne popuni na adekvatan način na ljeto, pa se beksonačno improvizuje, krpi i rotira.
Isprazno je pričati kako je Dudić nadmudrio Mladena Žižovića i kako je Velež dobro igrao, ali eto, opet nije osvojio bodove. Zrinjski je većinu utakmice proveo u nabijanju loptu iz posljednje linije, bez nekog pravog plana, osim kako odbraniti svoj gol. Ipak, oni su u tome uspjeli, zabili su tri gola i osvojili tri boda. Velež pored lijepe igre, dominacije i posjeda kući ide bez ičega, iako su zaslužili više.
Završavajući ovaj tekst uhvatim sebe da gledam derbi brazilske lige, jer se jedino još to igra u kasnim noćnim satima. Internacional gostuje Corinthiansu i gubi sa 1:0, iako je bolji tim na terenu, stvara prilike i ima veći posjed lopte. I oni su u crvenim dresovima i oni igraju lijepo. Na kraju su se totalno raspali, dobili crveni karton i izgubili iako su zaslužili odnijeti namjanje jedan bod. Komentator govori da od 2009. godine nisu pobijedili Corinthians u gostima i da postoji neka mentalna blokada kada gostuju na tom stadionu.
Velež u ligaškoj utakmici nikada nije pobijedio Zrinjski pod Bijelim Brijegom. Iz godine u godinu flert se nastavlja, plesanje po ivici, ali i promašivanje završnog udarca. I još jedna godina polako prolazi…
Enej Bruck
