„Samo taj jedan izlazak u Europu i vidjet ćete djeco veličinu Veleža“ bila je jedna od onih rečenica koje se toliko dugo ponavljaju da jednostavno moraju ući u uho i da je nekako moraš zapamtiti htio ti to ili ne.
Upravo tu rečenicu –napisanu baš onako kako se govorila- slušali smo, mi mlađi, od starijih navijača kada god bi se našli u njihovom društvu. Onih koji su redovito posjećivali Bijeli Brijeg i gledali neke od tada najvećih europskih ekipa kao što su Borussia Dortmund, Derby County ili Twente. Divili smo se tim pričama i situacijama sa utakmica, pogotovo tih europskih, jer su nam se činile toliko daleko da ih nismo pokušavali ni sanjati. To su one priče koje su toliko dobro i slikovito ispričane tako da se možeš zamisliti da stojiš na tribini i gledaš velikane tadašnjeg fudbala.
No, u nekom užem društvu nikada nismo započinjali priču o mogućim europskim avanturama, velikim pobjedama, slavlju, putovanjima i svemu onome što bi Velež nekada mogao ostvariti. Ne zato što nismo htjeli da osjetimo sve to – itekako smo htjeli- već zato što je Velež vodio neke druge bitke, mnogo bitnije i veće od onoga što smo mi zamišljali. Sa gore spomenutim starijim navijačima smo pratili Velež u Gradačcu, Kaknju, Jajcu, Širokom i gdje sve ne. To je bila naša realnost. Vrlo vjerovatno je moguće da se njima bilo puno teže prilagoditi tome jer smo mi bili zadovoljni i sretni kada god bi ugledali igrače u crvenim dresovima bez obzira na ime protivnika sa druge strane.
Kako su godine odmicale, Velež je oscilirao. Išao je gore, nekada dolazio blizu izvora, ali se nismo uspjeli napiti vode pa je onda slijedio ogroman i težak pad. I tako u krug. Nekoliko godina pa i decenija je prolazilo, a mi smo polako odrastali i prihvaćali činjenicu da možda nećemo vidjeti kako Velež pobjeđuje europske ekipe. Slavili smo golove u federalnoj ligi kao da su prvi koje smo vidjeli, slavili smo povratke u najviši rang, tugovali zbog teških i nesretnih poraza, nekada pustili pokoju suzu zbog ispadanja iz polufinala Kupa, a više njih zbog upitne budućnosti kluba. I to je bio začarani krug iz kojeg nismo mogli naći izlaz. Postojao je, ali ta vrata nikako nismo uspjeli odškrinuti da vidimo šta se iza njih dešava.
Ipak, ono što se ponavljalo bio je prizor staraca koji su okupljeni okolo stola u malenom kafiću i dalje ponavljali rečenicu s početka kada god bi sjeli i pričali o dešavanjima i problemima u Veležu. Vrijeme je sporo prolazilo, njihova lica su postajal sve umornija jer bi pri izgovaranju rečenice s početka odlutali negdje u svoj svijet, onaj koji je puno bolji i svjetliji nego ovaj u kojem sada žive s nama. Priča bi obično završavala sa svađom budući da su bili sigurni da ih ne možemo shvatiti. Iskreno, nismo mogli, ne zato što nismo htjeli nego što smo bili pomalo ljubomorni na njihove doživljaje za koje smo mislili da ih nikada nećemo doživjeti.
No, jesmo.
Rođeni su se skoro godinu dana borili,i na kraju izborili za ono što je bio san mnogih navijača, a to je barem jedan izlazak na europsku scenu, baš kao nekada. Do utakmice protiv Colerainea je izlazak još uvijek bio nestvaran. Dvije ostvarene pobjede protiv Sjevernih Iraca su bile slatke, ali smo još uvijek imali dojam da nam nešto fali, neki finalni sastojak koji će cjelokupnu avanturu podići na jednu novu razinu. A sudbina se poigrala da u narednom pretkolu Velež igra dvomeč sa grčkim i europskim velikanom. Pomislili smo da je utakmica protiv AEK-a taj trenutak koji bi mogao dati odgovor postoji li sastojak koji želimo osjetiti ili smo se godinama jednostavno istrošili tako da nam je i pobjeda protiv Colerainea bila odlična i velika.
Šampioni Grčke dvadesetak puta. Duplo skuplji. Veći i poznatiji igrački kadar. Grade ogroman stadion. Redovito igraju Europu i ogroman su favorit protiv Veleža. Da, to je to, pravi protivnik. To je ono čemu smo težili svih ovih godina. Uživajmo, bit će naša noć. Stadion će biti ispunjeniji, a zajedno s tim će i atmosfera biti bolja. Sve priče, snovi, utakmice širom države, ljudi koji više nisu na tribini, sve je stalo u tu jednu utakmicu, a mi želimo upoznati toliko željeni osjećaj barem jednom.
I upoznali smo ga.
Bila je to jedna od najboljih Veležovih utakmica u novijoj historiji. Rođeni su nadigrali favorita i pokazali da je u ta skoro dva sata sve moguće te da su imena igrača i budžet klubova sporedni faktor. Bitno je samo ono što se događa na terenu te večeri, a Rođeni su pokazali da serija od 20 i nešto utakmica bez poraza nije slučajna. Ispunjene tribine i gromoglasna podrška, način proslave golova te emocije nakon završetka utakmice su sve ono što smo htjeli doživjeti još od dječačkih dana. Zato nije čudno da su potekle i suze, ali ne isključivo i samo zbog pobjede. Slavi se ono što je Velež preživio da bi došao do ovog nivoa. Slavi se trud i rad onih koji su ispravno radili da bi Velež mogao funkcionisati kao i sve ono što se događalo u posljednjih pet godina. Slavi se i za sve one koji više nisu s nama, a sanjali su i zamišljali jednu ovakvu pobjedu i divnu europsku noć.
Velež je konačno skinuo prašinu sa kutije u kojoj su sakupljani najznačajniji trenuci u klupskoj historiji, a ova pobjeda će u njoj sasvim sigurno pronaći mjesto bez obzira šta se dogodi u uzvratu. Prelijepa atmosfera i radosna lica sa suzama u očima najbolji su dokaz koliko su navijači sanjali o velikim europskim pobjedama. Kao i u ostalim životnim situacijama, nešto što godinama čekaš na kraju će se i dogoditi. Osam hiljada navijača na stadionu i hiljade po cijelom svijetu nikada nije prestalo vjerovati.
Starci sa početka priče su –kao i obično- bili u pravu. Velež je ogroman.
Enej Bruck
