Mladosti DK sa dva gola razlike i činilo se da će tada upisati i treći uzastopni poraz i upasti u ozbiljnu borbu za opstanak do kraja sezone. No, Velež se u nastavku utakmice uspio vratiti i postići u posljednjih desetak minuta dva gola i vratiti se u Mostar sa bodom, koji je bio veliki podstrek za daljnje izazove i seriju bez poraza, koja je usljedila na završetku jesenjeg dijela sezone.
Samo godinu dana poslije, Rođeni su gubili od 50 minute istim rezultatom u Sarajevu protiv Olimpika -posljednje ekipe u ligi- ali ovaj put nisu mogli više od počasnog gola iz penala. Ruku na srce, Velež nije ni zaslužio nešto više, posebno kada se uzme u obzir sve ono što se dešavalo na terenu, u sedmici pred ovu utakmicu, ali i situacija oko igračkog kadra od početka prelaznog roka pa do danas. Sve navedeno je vrlo vjerovatno kulminiralo na Otoci i ovaj poraz je samo posljedica toga, nešto što se nije moglo izbjeći, a fudbal kažnjava svaku grešku. Velež ih je napravo dosta, kako na terenu tako i izvan njega.
No, krenimo prvo sa utakmicom protiv Olimpika.
Feđa Dudić je izveo na teren najbolje što ima u ovom trenutku. Poslije suspenzije Brandaa, mjesto na lijevom krilu je zauzeo Obren Cvijanović, a na desnom zaigrao Haris Ovčina. I to je bila jedina promjena u odnosu na prethodnu utakmicu. Bila je to standardna 4-2-3-1 formacija sa Melvinom Osmićem i Samirom Radovcem u srcu veznog reda. U prvom poluvremenu je Velež napadao, stvorio dvije odlične šanse koje opet nije realizirao, ali je falio zadnji pas da bi se odlično organizirana odbrana Olimpika otvorila. Nije to bila paklena inicijativa, ali su Rođeni pokušavali igrati, ali je bio očigledan nedostatak Guzine kretivnosti.
Ono što se konstantno ponavljalo u igri i kako je Olimpik dolazio do gola Adnana Bobića jesu kontranapadi. Velež bi iz zadnje linije dugom loptom tražio Fejsala Mulića, ali je on nije uspijevao zadržati i proslijediti dalje. Stoperi Olimpika bi odmah prebacili loptu na polovinu Rođenih i koristili prostor koji se otvorio jer su krila Rođenih ostala visoko. Od polovine prvog poluvremena stekao se utisak da su Rođeni stisli kočnicu i do kraja utakmice igrali u prvoj brzini. Igrači Olimpika su se bacali po terenu, u svaki duel ulazili maksimalno, a Rođeni su to nijemo promatrali i kao da su se pomirili da na Otoci neće ostvariti pozitivan rezultat. Kad je takva situacija, onda se i lopta okrene protiv vas pa i ono što ste znali i mogli odigrati prije sada niste u stanju.
Da stvari budu gore, golovi su primljeni u najgore vrijeme, odmah na početku drugog poluvremena. Olimpik je furiozno ušao u nastavak i u prvih deset minuta Rođeni nisu prešli na protivničku polovinu. Nakon drugog gola bilo je jasno da se Velež ne može vratiti, posebno kada se pogleda klupa Rođenih i činjenica da trenutno nema igrača koji bi svojim individualnim kvalitetom preokrenuo utakmicu. Dojam je i da Dudić nije pogodio sa izmjenama jer su neke bile potpuno nelogične. Ulazak stopera Denisa Zvonića, pomjeranje Zeljkovića na mjesto zadnjeg veznog iako je u prvih 45 minuta odbrana bila na solidnom nivou, izlazak jedinog napadača Mulića kada je rezultat negativan, kada treba napasti protivnika pokazuju vrlo vjerovatno i njegovu frustraciju sa dešavanjima u sat vremena duela na Otoci. Vrlo vjerovatno je i on svjestan da Velež nije zaslužio više, ali i da je napravio neke pogrešne poteze, koji su doveli do ovog poraza. Međutim, Dudić je pokazao svoju trenersku kvalitetu, a ovaj poraz je više rezultat lošeg prelaznog roka, nesreće, nelogičnosti i naivnosti ljudi u klubu u posljednja tri mjeseca.
Da bi Dudić mogao dalje napredovati i dodatno podignuti svoje kvalitete, on mora imati tim dostojan cilja koji je postavljen. U prošloj je sezoni to bio opstanak i on je to uspio pa čak i prevazišao očekivanja koja su tada postavljena. Rođeni su sa nekim ciljanim pojačanjima mogli do kraja napasti europska mjesta. Ove sezone su ambicije veće, ali to nije ispraćeno sa rješavanjem igračke križaljke, zadržavanjem najboljih igrača i dovođenjem pojačanja na deficitarne pozicije. Velež je izgubio najboljeg i jedinog napadača Nusmira Fajića, najboljeg stopera i igrača ekipe Kostu Maneva, a zbog povreda Dinu Hasanovića i igrača za rotaciju Seida Behrama. To ne bi bilo bitno da su dovedene kvalitetne zamjene za prvu dvojicu jer je i pticama na grani jasno koliko su značili za ekipu. Velež je morao pojačati klupu jer je to od velike važnosti u sezoni sa pet izmjena. Dudić trenutno izvlači maksimum iz onoga što mu je na raspolaganju, ali dojam je da se tako troši njegova želja i motiviranost s kojom je došao prije godinu dana.
Pojačanja koja su stigla ne opravdavaju taj epitet. Činjenica je da se Mulić muči sa realizacijom, ali i igrom u polju. Jednostavno on ne radi ono što je tako dobro radio Fajić. Ne odvlači protivničke stopere, ne učestvuje dovoljno u kreaciji napada, a realizacija šansi nije na potrebnom nivou. Zato Velež ima probleme u napadu i u presingu na zadnju liniju protivnika. Pitanje je da li je baš on bio prva želja u ovom prelaznom roku i da li je možda bilo boljih rješenja na toj poziciji. Da, vjerovatno bi ona bila skuplja, ali bi donijela ono što se očekivalo nakon odlaska Fajića.
Upravo tu se kriju greške koje se uporno ponavljaju posljednjih nekoliko prelaznih rokova. Velež je još u martu morao imati plan i strategiju za sljedeća dva transfer perioda. Takva dugoročna strategija omogućava da se smanji broj neočekivanih događanja koja su nas pogodila poslije korona pauze. Činjenica je da bi se angažovanjem jedne pozicije koji bi bila spona između stručnog štaba i uprave dosta dobilo na sportskom planu. Studiozno bi se analiziralo svako potencijalno pojačanje i time bi greške bile svedene na minimum.
Uvod u utakmicu protiv Olimpika je bila suspenzija najboljeg igrača ekipe Brandaa. Nećemo ulaziti u ono šta se dešava iza zatvorenih vrata, to treba tamo i da ostane, ali je objašnjeno kako on ne želi produžiti ugovor i zato ne putuje u Sarajevo. Sasvim je legitimno tako zaštititi interes kluba, ali pitanje je da li je to pametna odluka kluba sada kada Velež nema dovoljno igrača za rotacije i kada prelazni rok nije odrađen na pravi način. Potpuno je nelogično suspendovati ga dva dana pred izuzetno bitnu utakmicu u kojoj bi sa tri boda bili na pozicijama koje vode u Evropu. Protiv Olimpika je bilo očigledno koliko je fali njegova energija i kreacija u napadu i Rođeni će ako se uskoro ne riješi njegova situacija imati ogromne probleme u igri.
Protiv Mladosti se Velež vratio u život isključivo na kvalitet i energiju ekipe. U Sarajevu su u subotu ostavili utisak da se upravo oni bore za opstanak, a ne Olimpik.
Osjećaj koji je bio prisutan u toku utakmice sa travnate površine je da se ekipa zajedno sa Dudićem našla u slijepoj ulici i da igrači na terenu osjećaju kako neke stvari nisu u redu. Sada je potrebno da se lopta spusti na zemlju i da se konačno realno sagleda trenutna situacija. Guranje stvari pod tepih nikada nije pravo rješenje, a Velež mora naći put kako bi izašao iz slijepe ulice. I to je fudbalsko odrastanje i nije ništa s čim se ni neki drugi klubovi nisu susretali. Baš sada se pokazuje koliko je jak i stabilan ovaj Velež.
Enej Bruck
(Foto : Facebook FK Velež)
