Latest Posts

Savršen spoj

Kada je na na početku drugog dijela prošle sezone Borac gostovao u Mostaru, Velež je bio na mjestu koje vodi u Evropu, ali sa malom prednošću u odnosu na konkurente. Proljeće su Rođeni otvorili remijem u Bijeljini protiv Radnika i samo jedan osvojen bod nije zadovoljio nikoga, pogotovo zbog mečeva koji su slijedili nakon Radnika. Duel protiv starog rivala kakav je Borac uvijek nosi epitet derbija –posebno u zadnje dvije godine- te bi eventualni kiks na domaćem terenu stvorio dodatni pritisak na Rođene kojima su za vratom puhali Široki i Zrinjski. Na kraju je Velež dobio tu utakmicu, Crveni su bili dominantni na terenu i potpuno nadigrali protivnika uhvativši zalet za nastavak prvenstva.

No, pored pobjede jedan detalj u sastavu Veleža privukao je pažnju. Haris Ovčina koji je u Veležu najviše utakmica odigrao na krilnoj poziciji,  a ponekada bio i najistureniji igrač, duel sa Borcem je počeo na mjestu desnog beka i na iznenađenje mnogih odigrao odličnu partiju koja će od njega napraviti standardnog beka u sistemu Feđe Dudića i koji će u ovoj turbulentnoj polusezoni biti najbolji i najkonstantniji igrač Veleža. Vrlo vjerovatno takav razvoj situacije nije očekivao niko, pa ni on sam jer je u Veležu proveo skoro šest godina i u tom vremenskom periodu se susretao sa mnogim problemima te je u jednom trenutku bio na pragu odlaska iz Mostara.

Priča Ovčine u crvenom dresu počinje još 2016. godine kada je kao vrlo mlad stigao u Mostar ne znajući da će se njegova priča nadopunjavati i ispreplitati sa pričom Veleža.

Tada u drugom rangu takmičenja, klub je sa novim rukovodstvom nastojao što brže okupiti ekipu budući da je sezona počinjala za nekoliko sedmice, a Velež još uvijek nije imao riješeno pitanje trenera niti igračkog kadra. Ono što je bilo dostupno u tom trenutku klub je nekako uspio skupiti sa nadom da stvari neće krenuti po zlu. Jedno od prvih pojačanja je bio Ovčina i toj prvoj sezoni nije bio standardan, mučio se sa prilagodbom na ekipu, trenera i ozbiljniji fudbal nego onaj koji je igrao prije Veleža.

U naredne dvije sezone napredak je bio očigledan, ali je Ovčini falilo konstantnosti u izvedbama. Oscilacije su u njegovoj igri bile ogromne, znao je zabilstati u jednoj utakmici da bi već u sljedećoj bio jedan od lošijih pojedinaca. Baš kao i Velež koji je postepeno gradio ekipu spremajući se za sezonu 18/19 u kojoj je izboren povratak u elitu, a onda nije čudno da je Ovčina eksplodirao upravo u toj godini. Odigrao je 26 utakmica, zabio je devet pogodaka i dodao osam asistencija te na pavi način pokazao da je spreman za novi izazov.

Ipak, stvari ponekada ne idu na željeni način, pogotovo ne u fudbalu, a tmurni dani za Velež i Ovčinu su uslijedili po povratku u Premijer ligu. Velež se opet mučio sa rezultatima baš kao što se Ovčina mučio sa povredom zbog koje je uspio skupiti samo 280 minuta. Kada se činilo da bi Ovčina mogao napustiti Mostar, on se opet probudio, prihvatio borbu za mjesto u prvih jedanaest te odličnim partijama na mjestu desnog beka pronašao sebe, a nagrada za njegovu upornost i hrabrost tokom dugih šest godina je bila kapitenska traka oko ruke na evropskim utakmicama.

Ovčina je u ovoj sezoni propustio samo tri utakmice što dovoljno dobro pokazuje koliko je važan za igru Veleža. Također, u sistemu igre koji Dudić preferira veliku važnost imaju bekovi koji se u svakom napadu podižu visoko i sudjeluju u posljednjoj trećini terena, a često i u završnici. Kako Ovčina ima karakteristike krilnog igrača to je odlično odgovaralo Dudiću koji je od njega uspio napraviti neku vrstu hibrida, odnosno objediniti kvalitet napadača, igru jedan na jedan, dribling te odlično snalažnje pred golom i kvalitet beka koji se zna ispravno postaviti, koji ima brzinu i fizički kapacitet da izdrži igru u oba smjera.

Budući da većina protivnika protiv Veleža prakticira odbranu u niskom bloku sa tri kompaktne linije figura viška u napadu koju Velež ima u Ovčini olakšava siguran prijenos lopte i dolazak u završnicu sa većim brojem igrača, a na tom dijelu terena je on najopasniji. Jednostavno, Velež i Ovčina su savršen spoj, a njegove brojke odlično pokazuju kako je on postao bitno oružje u sistemu.

Prema broju ubačaja, Ovčina je na trećem mjestu sa 44, a od njega samo više imaju Slaviša Radović i Mehmed Ćosić. No, na koji način on dolazi do prilike za ubačaj je vrlo zanimljivo, a to ćemo najbolje vidjeti ako analiziramo golove koje je Velež postigao protiv Sarajeva, Slobode ili Borca u prošloj sezoni.

Protiv Sarajeva je Ovčina prenio loptu na polovinu protivnika, odigrao dupli pas i nastavio kretnju, ocijenio kako njegovi napadači nisu najbolje raspoređeni što je bio okidač da pokuša odigrati jedan na jedan protiv Selmira Pidre i tako osvoji još koji metar terena i stvori uvjete napadačima da se bolje rasporede u šesnestaercu.

Njegova tehnika driblinga je odlična kao i centaršut, a upravo u tim segmentima mu prirodni napadački potencijal olakšava posao. Ove sezone je Ovčina igrač sa najviše driblinga u ekipi Veleža, čak 93, a postotak uspješnosti je iznad 60%. Nešto slično je izveo i u Tuzli kada je odigrao dupli pas, prepoznao ideju saigrača i jednim brzim prodorom iskoristio slobodan prostor i pobijedio Muharema Ćivića nakon čega je poslao povratnu loptu Brandau za pogodak. Ono što se iz prvog gledanja ne može primijetiti jeste njegovo skeniranje situacije u vremenu manjem od sekunde, a onda i brzo donošenje odluke.

Uz to, Ovčina veći dio vremena provodi na protivničkoj polovini, stoga ne čudi podatak da je treći igrač Veleža sa najviše osvojenih lopti na tom dijelu terena (23) i da je igrač sa najviše duela, ukupno 419, od kojih je skoro pola otpada na ofanzivne duele, a još impresivnija jeste činjenica da je postotak dobivenih duela skoro 60%. Pored toga, Ovčina odlično shvata igru i nevjerovatno brzo kreće u izvedbu, a to se može primijetiti na situaciji sa utakmice protiv Leotara. Iako protivnik ima loptu, Ovčina stoji visoko i prati pressing koji odigrava Velež te u sekundi pošto je protivnik izgubio loptu kreće naprijed i ostavlja protivničkog beka daleko iza sebe te nakon asistencije Đanija Salčina postiže pogodak.

Ako Velež želi protivnika napasti po desnoj strani Ovčina je tu da odigra ulogu playmakera koji pomaže u izgradnji napada. Ukoliko Rođeni u završnici žele brzim prijenosom lopte iznenaditi protivnika Ovčina je tu da iskoristi prostor iza odbrane. Pa čak i ako su sve napadačke opcije pokrivene, Rođeni jednostavno mogu dobaciti loptu do njega kako bi on driblingom izbacio protivnike i uputio centaršut u šesnaesterac. Njegov ofanzivni kvalitet mu omogućava da probleme u napadu rješava sa lakoćom.

No, Ovčina i u defanzivi odrađuje svoj posao na korektnom nivou. Ne na spektakularnom što je i logično budući da je polovinu karijere proveo dvadesetak metara naprijed. Ali, tokom godina se uloga beka promijenila tako da je danas veoma malo onih kojima je glavni i jedini zadatak odrađivati defanzivni posao. Danas bekovi igraju u oba smjera, a napadački utjecaj je postao njihov zaštitni znak.

Baš kao i kod Ovčine koji je za skoro pola godine ostavio svoj pečat na igru Veleža. Dudić je prepoznao kvalitet i postepeno ga brusio, a krajnji produkt je dokaz da su Ovčina i Velež savršen spoj. Svoje najbolje godine Ovčina je proveo u Mostaru i konačno u kontinuitetu pokazuje svoj puni potencijal.

Enej Bruck