Latest Posts

Sanjar

Velež je 94. rođendan dočekao ispadanjem iz Premijer lige, skoro bez ikoga u radnoj zajednici, sa ugašenim svjetlima i ključem u vratima spremnim za završni udarac. Navijači su svim silama pokušavali spasiti starca, a pomoć je došla od bivšeg igrača i trenera. U tom trenutku, kao trener stabilne premijerligaške ekipe, Ibro Rahimić je svoju ljubav prema klubu koji je preživljavao najteže dane u historiji odlučio pokazati na djelu i tako mu se barem malo odužiti za ono što je Velež pružio njemu još za vrijeme igračkih dana.

Priča o Rahimiću i Veležu počinje sredinom 1980-ih godina kada se kao omladinac Veleža pokušavao probiti u tada kvalitetan tim Rođenih. Kako se nije mogao odmah nametnuti u snažnoj konkurenciji u odbrani, a svjestan da mu je bitno standardno igrati u tim godinama odlučio se otići na posudbu nešto južnije od Mostara. U trebinjskom Leotaru je prikazivao dobre partije pa se nakon nekoliko sezona odlučio na povratak u Velež. U crvenom dresu je proveo naredne dvije sezone i ubilježio 90-ak nastupa prije nego što će se klub suočiti sa dramatičnom ratnom situacijom.

Zajedničkim naporima navijača i Rahimića 2016. godine je okupljena grupa ljudi, spremna zasukati rukave i krenuti na posao. Ono što je najvažnija činjenica jeste da je klub nastavio postojati, ali oblaci su još uvijek bili tamni.

S neizvjesnom budućnošću krenuli su i drugi problemi koji su vezani za zeleni teren. Pojačanja i selekcija igrača su kasnili, stručni štab nije bio na nivou pa su Rođeni odmah upali u grčevitu borbu za opstanak u Federalnoj ligi. Svima je bilo jasno da se nešto mora poduzeti kako bi se spriječilo ispadanje i iz drugog ranga.

Nakon nekoliko kola i loših rezultata stidljivo se počelo pričati kako će Rahimić postati novi trener Veleža. Sa druge strane, Mladost je u Premijer ligi odlično otvorila sezonu, pa je čak u jednom trenutku bila i među prve tri ekipe. Zato je kao grom iz vedra neba došla zvanična potvrda onoga što se šaputalo. Rahimić se vratio iz Premijer lige u Mostar kako bi izvukao Velež iz nepovoljne situacije i posljednjeg mjesta u Federalnoj ligi te je tim potezom još jednom pokazao snažan osjećaj privrženosti Veležu i crvenoj boji.

Mnogi kažu da je ljubav najjača emocija koju čovjek može imati, a Rahimić je stavio znak jednakosti između ljubavi i Veleža. Svaki slobodan trenutak je provodio na stadionu, uvijek raspoložen za razgovor o budućnosti i njegovom snu, a on je bio samo jedan. Postati prvak države sa Veležom. Navijači su shvatili kako je Rahimić zapravo jedan od njih, pa je odmah stvorena pozitivna atmosfera na stadionu, u klubu, ali i oko njega. Zajedništvo je nešto što će simbolizirati mandat Rahimića, pa čak i onda kada stvari ne budu išle po planu. Velež je uspio izbjeći ispadanje u prvoj sezoni, a sljedeći cilj je bilo vraćanje u Premijer ligu.

Ekipa se polako počela graditi za taj pohod, a sezona koja je uslijedila poslužila je kao uigravanje za ono što se spremalo naredne. Rođeni su završili treći i na najbolji način najavili žestoku borbu za plasman u Premijer ligu. Takva je i bila. Iscrpila je igrače i navijače, a najviše Rahimića koji je vrlo vjerovatno pod velikim pritiskom jednostavo izgorio pa je zbog pojedinih izjava zaradio i suspenziju na četiri mjeseca iz bosanskohercegovčkog fudbala. Razlog popuštanja pod pritiskom je vjerovatno bio uzrokovan shvatanjem koliko će promocija u najviši rang značiti za klub, navijače, ali i za njega u ostvarenju cilja kojeg je postavio. Iz svakog razgovora bilo je očigledno koliko mu klub i njegov uspjeh znače. Uložio je cijelog sebe u Velež, pa stoga ne čudi da nije mogao sakriti suze poslije sudijske krađe i poraza u Goraždu, ali ni na proslavi konačnog vraćanja u Premijer ligu nakon spektakularne sezone u kojoj su Rođeni uspisali samo dva poraza i postavili mnoge rekorde drugog ranga takmičenja.

Rahimić je ostao vjeran ekipi koju je strpljivo gradio tokom godina i u Premijer ligi. Ispostavilo se da će to biti jedna od grešaka koji će uticati na njegov odlazak tek tri kola po početku prvenstva. Nećemo ulaziti u ono što se dešavalo u svlačionici ili na treninzima, ali činjenica je da su igrači bili psihički iscrpljeni pred početak sezone. Fizička sprema ekipe je bila upitna. Možda je tome doprinjela i velika isforsiranost na pripremama, ali i zasićenje prema radu Rahimića. To je prirodan tok stvari za ekipu koja se navikne na određeni metod rada, a onda sa vremenom nastaje monotonost, nedostatak motivacije i veliko emocinalno pražnjenje nakon uspjeha.

Loše odrađen prelazni rok je stvorio dodatne probleme, a tri poraza u isto toliko kola su samo pojačali utisak da je došlo vrijeme za rastanak. Medijski napisi o budućnosti Rahimića na klupi Rođenih su se redali, a on je jednostavno shvatio da je u najboljem interesu kluba podnijeti ostavku te ostaviti dovoljno vremena da njegov nasljednik vrati Rođene na pravi put i u ekipu unese novu energiju. To se i desilo. Do kraja je Velež ostvario odlične rezultate, a ekipa je pokazala svoj kvalitet i od najavljene borbe za ostanak u ligi došla čak do petog mjesta prije nego što će liga biti prekinuta. Rahimić je imao svršen njuh za mlade igrače, dovodio ih je iz raznih mjesta širom države i postepeno razvijao, a upravo će većina njih ostati u crvenom dresu i nakon njega te postati osnova za ono što će Feđa Dudić zajedno sa njima napraviti u ovoj sezoni kada je izborena Evropa i oboren klupski rekord u utakmicama bez poraza.

Prevelike ljubavi nekada završe tragično. U slučaju Veleža i Rahimića je završila sa razočarenjem i žaljenjem većine navijača što Rahimić nije uspio ostvariti svoj san i osvojiti titulu sa Veležom. Međutim, trag koji je ostavio za sobom će definitivno naći svoje mjesto u historiji kluba. Greške koje je napravio sigurno nisu bile plod loših namjera, a to je ipak kada se podvuče crta najvažnije.

Klub je prije nekoliko dana proslavio 99. rođendan u neuporedivo boljoj situaciji nego prije pet godina kada je bio na rubu gašenja. Rahimić je slijedio svoje snove i iza sebe ostavio trag ljubavi kao inspiraciju i put koji treba da slijede i buduće generacije Rođenih.

Enej Bruck