Euforija se u psihologiji definira, između ostalog, kao vrlo intenzivna emocija.
Ona nas posve lako preplavi, a onda se kao rezultat toga smanjuje sposobnost racionalnog razmišljanja. Prepuštamo se razmišljanju o kratokoročnim uzbuđenjima i više nismo u stanju razlučiti šta je stvarnost, a šta iluzija i da li smo stvarno uvjereni u našu veličinu, snagu na konkretnim primjerima. Iluzija je suprotna od realnosti, a bježanje od realnosti nikada nije put kojeg vodi ka sreći.
Naravno, bez euforije ne može ni fudbal. Ona je njegov sastavni dio, nešto bez čega većina navijača ne može i ne zna. Kada klub za koji navijamo ostvaruje dobre rezultate, ono izaziva osjećanje kolektivne sreće pa i euforije, što doprinosi njihovom pozitivnom raspoloženju.
Iz toga nije izuzet ni naš Velež, ali se kod nas taj trend često dešava, ponajviše zbog našeg mentaliteta u kojem nema sredine. Ili smo gore, na vrhu ili dole, na samom dnu. Ipak, nekada je potrebno sagledati situaciju hladne glave i očekivanja postaviti na osnovu realnih činjenica, a ljubav prema klubu ne smijemo mjeriti prema tome da li je neko veći optimista od drugoga. Pozitivna atmosfera je uvijek poželjna, ali bez osnova ona može biti , ustvari po pravilu je pogubna.
Tako je bilo i u subotu navečer na Grbavici.
Rođeni su nakon 30 minuta bili u knockdownu i u rezultatskom deficitu od tri gola. Poslije skoro pola godine bez fudbala, utakmica je za Velež bila završena već u prvom poluvremenu. Željezničar se osvetio za prošlogodišnji poraz koji je utjecao na njihovu ispuštenu titulu. Subotnji poraz nas boli, ali može biti iskorišten na pravi način samo ako se jasno analiziraju realne činjenice i napravljene greške kako se u budućnosti više ne bi ponavljale. A bilo ih je, i to mnogo.
Feđa Dudić je izveo identičan sastav kao i na generalci protiv Mladosti DK. Na golu je stajao Adnan Bobić, bekove su pokrivali Mehmed Ćosić desno i Muharem Čivić lijevo. Među njima stoperski par činili su Denis Zvonić i Konstantin Češmedijev.Trojac u veznom redu Edo Vehabović – Samir Radovac – Omar Pršeš trebao je pružati potporu Brandau i Obrenu Cvijanoviću na pozicijama krilnih napadača. Napad je predvodio novajlija Fejsal Mulić. Bila je to klasična 4-2-3-1 formacija, za razliku od prošle godine kada je Dudić krenuo defanzivno i sa rombom u sredini terena.
Ovaj put je tu njegovu ideju prosto preuzeo trener Želje Amar Osim i Velež pobijedio Dudićevim planom. Svjestan izostanaka nekih od najvažnijih igrača, odnosno koliko je njegova ekipa slabija nego stvarno jeste, Osim je prilagodio formaciju profilu igrača koje je imao na raspolaganju. I Velež ciljao tačno tamo gdje je najtanji. Kako su Rođeni prošle godine pustili plave da imaju posjed i diktiraju tempom, tako su oni u subotu pustili Rođene da napadaju, a kontranapadima iskoristili katastrofalne greške odbrane Veleža. Dojam je da je Dudić na krilima dobrih prošlosezonskih rezultata svoje ekipe možda i podcijenio ekipu Želje, a onda se to vratilo kao bumerang, posebno kada izostane sve što je krasilo Rođene njegovim dolaskom na klupu a to su energija, motivacija i borba. Osim je pustio Velež da igra, orijentisao se na odbranu i zatvorio sve prilaze golu. Možda bi situacija bila drugačija da je Mulić zabio kada je izašao jedan na jedan sa Filipom Erićem, ali to je već u domenu onoga šta bi bilo kad bi bilo.
Više faktora je utjecalo na ovako visok poraz.
Činjenica je da odbrana nije odigrala ni blizu nivoa na kojemu je bila prošle sezone. I lani smo imali velikih problema u nekim utakmicama, i lani je bio propuh s vremena na vrijeme, ali je isto tako činjenica i da od dolaska Dudića na klupu Velež nije ni u jednoj utakmici primio više od dva gola. Sada je primio tri za trećinu školskog časa.
Nema sumnje da je odlazak Koste Maneva bio veliki udarac za Dudića, njegove odbrambene ideje, ali i igrače koji su igrali uz Makedonca. Utisak je da su uz njega i saigrači igrali opuštenije, a on je svojim potezima ulijevao sigurnost u defanzivnu liniju i – potvrdilo se to još jednom – često ispravljao greške drugih. Sada kada je on napustio Mostar, Velež se suočio sa ozbiljnim problemima. Stoperski par Denis Zvonić – Konstantin Češmedjiev je u Sarajevu pokazao nedovoljnu uigranost, koja je i logičnau ovom trenuku, ali i potpuno neobjašnjivi izostanak energičnosti i nedostatak bazičnih reakcija, nelogičnih ispadanja i slabog postavljanja.
I drugi izostanak, onaj privremeni Dine Hasanovića, nažalost se očekivano pokazao kao jedan od ključnih faktora. Bez njega i sa njim Velež nije ista ekipa. U ekipi trenutno nema igrača koji će raditi ono što je Hasanović radio. On je bio onaj koji je radio prljav posao, čuvao leđa ostalim veznim igračima, ali i neko ko se spušta do stopera i traži loptu, te je prosljeđuje dalje prema naprijed. U defanzivi je izrazito važan. Zna kada treba napraviti faul i prekinuti napad – svega 11 faulova Rođenih u derbiju – a drugo jer pokriva ogroman dio prostora koji je na Grbavici bio potpuno prazan.
Na slici je upravo prikazan prazan prostor u sredini terena kada Željo napada što se konstantno ponavljalo. Radovac nije taj tip defanzivnog veznog, on prati igrača sa loptom, Pršeš i Vehabović kasne, a Željo ima situaciju da jednim pasom u sredinu igra četiri na četiri. U ovom slučaju napad je prekinut faulom Brandaa.
Zato se ispostavilo da je veliku grešku u pripremi utakmice napravio i Feđa Dudić. On je je svoju izrazito sporu, kvalitetom limitiranu i uz to neuigranu zadnju liniju podigao visoko, što je samo po sebi potpuno nelogično. Bio je to zapravo poklon za Amara Osima, koji se – barem se tako danas čini – upravo nadao da će Velež izaći i igrati lopte. Znao je ko je su slabe tačke Veležove odbrane, kao što je to morao znati (i lani je često pokazao i da zna) i Dudić. Zvonić ima problem s brzinom i postavljanjem, pa se i prošlih sezona mučio sa iole živahnim napadačima, pogotovo u situacijama jedan na jedan na širokom prostoru. Zato je uostalom kao jedan od najvećih problema Veleža potenciran nedostatak širine kada je u pitanju izbor stopera. Željo je prosto iskoristio takvo stanje stvari i upravo na taj način postigao dva od tri gola. Međutim, istina je i da je takva postavka igre bila pogrešna za Zvonićev profil i da je on – koji ne može biti brži nego što jeste i igrati bolje nego što zna – bio svojevrsna žrtva takvog pristupa. Dodamo li tome i činjenicu da su dva beka – od kojih nijedan nije prirodno bek – odigrala katastrofalnu utakmicu, dobijemo upravo ono što nam se nakon pola sata desilo na Grbavici.
Činjenica je isto tako da su Rođeni prošle sezone bili ekipa koja je primila najviše golova iz daljine, a sigurno je da i Bobić snosio dio krivice za to. U tri kola proljetnog dijela prvenstva Bobić je napravio dvije greške, kada je protiv Tuzla Cityja skrivio penal pri kraju utakmice – prečka nas je tada sačuvala poraza -, pa onda i u sljedećem kolu protiv Borca zamalo koštao Velež pobjede kada je poklonio loptu Zakariću za gol. Na Grbavici je u decembru branio savršeno, ali je novu sezonu otvorio greškom i na njegovu dušu ide jedan od golova, onaj Ivana Lendrića kada mu je lopta prošla ispod ruku.
Velež je u subotu imao problema i sa presingom, ako se onaj pokušaj pritiska na protivnika uopće može tako nazvati. Nekoliko puta se dešavalo da šest ili sedam igrača ostaje na protivničkoj polovini, a Željo brzom tranzicijom dolazi u šansu za go, kakav je bio i onaj Luke Juričića kada su plavi imali situaciju tri na tri.
U napadu su Rođeni ovaj put morali napadati na postavljeni blok, što je – kao i prečesto prošle sezone – uglavnom završavalo izgubljenim loptama i nespretnim greškama. Vehabović je bio uzrok zašto Velež nije gotovo ništa napravio u prvom poluvremenu, osim slučajne prilike Mulića i njegovog šuta iz slobodnog udarca. Lijeva strana Želje je morala biti iskorištena kao slabija, ali Ćosić i Cvijanović nisu uspjeli iskoristiti neiskustvo mladog Eldara Šehića na lijevom beku. Takva akcija je bila i ova sa slike. Velež je preko desne strane kombinirao, Vehabović se relatnivno kasno uključio, primio pas od Pršeša, pobjegao Damiru Sadikoviću – koji je igrao flaster na njemu – i lijepim pasom između stopera i beka pronašao Ćosića koji se spetljao i izgubio loptu. Ovo je bio samo jedan od mnogih napada sa desne strane koji se trebao iskoristiti, a na kraju je završen bez udarca.
Drugo poluvrijeme nije donijelo ništa novo. Velež je pokušavao, imao dvije prilike, ali nije uspio zabiti barem jedan gol. Željo se zatvorio i čuvao prednost do kraja, a Dudić je odmah početkom drugog poluvremena uradio četiri izmjene, te tako pokazao da su Rođeni u prvom dijelu bili ispod svakog nivoa, a protiv iskusnog protivnika kakav je Željo, svaka greška može biti pogubna.
Porazi su sastavni dio igre, a ovaj mora poslužiti svima da realno sagledamo trenutnu situaciju. Ni Dudić ni igrači nisu nepogrješivi i teško da će se uskoro ponoviti ovako loša partija. Ono što je sada potrebno jeste da se spusti lopta na zemlju jer jedan poraz ne mora ništa značiti, ali se pouke iz njega moraju izvući.
Velež je izgubio tri važna igrača u svakoj liniji. Došle su dvije zamjene koje tek treba da se dokažu. Veležu na oba beka igraju po vokaciji vezni igrači. U rosteru Rođeni imaju samo 14-15 igrača spremnih iznijeti teret vrlo zahtijevne sezone. Neke pozicije već odavno škripe, a zamjena nema. Dudić u narednom periodu mora da napravi reset u glavama igrača i da krene ispočetka. Poraz jeste bolan, ali ako je trebao doći, došao je u pravo vrijeme. Velež može i mora bolje, a svoj kvalitet igrači moraju dokazati baš sada kada je najteže.
Iluzije su razbijene. Euforija je iako lijepa, autodestruktivna i može biti vrlo opasna ako nije zasnovana na realnim činjenicama, a takva je bila u našem slučaju prije subotnjeg poraza. Međutim, Velež i navijači se moraju znati nositi i sa trenutnom situacijom jer je to jedan od bitnih dijelova sazrijevanja trenera, ekipe i nas samih.
Enej Bruck
Foto: Damir Hajdarbašić, www.fkz.ba
