Latest Posts

Rođeni borac

Neke svakodnevne stvari ostaju na neobičan način zapisane u glavi. Za mene je to bila obična šetnja Sarajevom, jedan od onih sporih ljetnih dana, užasna vrućina, netipična za taj grad. Ipak toga se živo sjećam. Pored mene je prošao momak čije sam lice prepoznao valjda jer sam među onim rijetkima koji se mogu smatrati za bolesnike domaćeg fudbala. Osmijeh na licu Dine Hasanovića bio je ogroman, radost se jasno mogla pročitati i bez konteksta. I sve što sam čuo bila je jedna rečenica koja je to samo potvrdila – *mogu početi slaviti*.

Dino Hasanović je prošao omladinsku školu Željezničara, ali se na Grbavici nije puno naigrao. Bio je onda i u Čeliku ali ni tamo nisu vidjeli ono što mi danas vidimo, da bi pažnju na sebe skrenuo igrajući za GOŠK iz Gabele.

Od početka karijere prati ga isti glas, onaj o prgavom igraču, ali i velikom radniku i kvalitetnom fudbaleru koji one mane koje ima lako pokrije ogromnom borbenošću i zalaganjem. Tek u Gabeli je taj profil počeo primati ozbiljne konture, i to nakon što je na klupu ovog kluba sjeo Feđa Dudić.

U junu ove godine istekao mu je ugovor s GOŠK-om, a ispostavilo se da je onoga dana kad smo se slučajno sreli razlog za njegovu radost, barem pretpostavljam, bio potpis na ugovor s Veležom kojeg je, saznao sam kasnije, stavio samo petnaestak minuta prije.

Na prvu je dočekan s dozom skepticizma, ali brzo je pokazao koliko mu znači sveti dres. Borbom i željom je nekada najlakše „kupiti“ navijače. Dino Hasanović to radi konstantno. Odmah je upao u početni sastav i tu se zacementirao na poziciji zadnjeg veznog, te postao i jedan od najvažnijih kotačića u ovom Veležovom mehanizmu. Uostalom, pisali smo već o tome, četiri je utakmice propustio i te četiri je Velež i izgubio.

Tip je to igrača koji nam je falio jako dugo, još od Marka Nikolića i bez kojeg većina ekipa ima probleme. Kada je na klupu Rođenih još sjeo Feđa Dudić, stvari su se samo poklopile i Hasanović se prometnuo u najvažnijeg igrača u sistemu i vjerovatno najboljeg ove polusezone.

U situacijama kada protivnik vrši presing, spušta se nisko i od njega kreću napadi. Nekada može biti i igrač zadatka, kao što je to bio u Bijeljini kada je odlično markirao Velibora Đurića. Čini se i da je za atmosferu u svlačionici važan, a to u dosta slučajeva pozitivno utiče na ekipu. Iako su pozicije u odbrani pa i one malo ispred često zapostavljene, ove polusezone sigurno niko nije izašao sa stadiona, a da nije pohvalio Dinu i njegovu požrtvovanost.

„Igrao sam povrijeđen, igrat ću i bez noge ako treba“.

Mostar je specifična fudbalska sredina kojoj se ne mogu prodavati fore. Ili jesi kvalitet ili nisi. Svaka utakmica je novo dokazivanje. Kada jednom uđeš u srca i zaslužiš poštovanje, znaš da si uspio. Dino je na dobrom putu da to zasluži, a ona njegova sreća sa sarajevske ulice još je davno postala uzajamna sreća njega i nas navijača. Neka tako i nastavi.

Enej Bruck