Latest Posts

Radovi u toku

Ako kao navijač morate izabrati jedan osjećaj u fudbalu koji niste u stanju objasniti onda to mora biti ovaj kojeg je ostavila utakmica između Veleža i Željezničara u 12. kolu Premijer lige BiH.

Kada stavite činjenice na papir, on vam govori da morate biti zadovoljni. Velež je u prvom kolu pregažen na Grbavici, barem rezultatski. U posljednjih dvadesetak godina Velež je isto tako stvorio i negativnu tradiciju sa Željom, kojeg teško pobjeđuje. Ova utakmica sama po sebi je događaj koji nosi poseban pritisak, jer radi se o klubu s kojim nas veže višedecenijsko rivalstvo. Uz to, Velež je u subotu u duel sa Plavima ušao s objektivnim problemima kada je u pitanju igrački kadar, obzirom na povrede. U samoj utakmici, koja se igrala po kiši i u teškim uslovima, onda je još ostao s igračem manje, i tako bio prinuđen igrati više od pola sata. Na kraju je osvojio bod. I prema svemu tome trebate, morate, jeste zadovoljni.

Ali u isto vrijeme – niste.

Niste jer ne vara vas osjećaj da je Velež u ovoj utakmici mogao osvojiti i sva tri boda, ne vara vas osjećaj da smo mogli dobiti. Da se razumijemo, to ne znači da Željo nije zaslužio onaj jedan bod, da ovih 1-1 nije najrealniji ishod, da je Velež odigrao fenomenalno a Željo grozno, imao sreće. Međutim, znači da je Velež od početka imao dobar plan, da je taj plan odrađivao na jako dobar način, da je dobro reagovao i na crveni karton i da je stvorio bolje šanse koje nije iskoristio.

Za razliku od Grbavice kada je Feđa Dudić pogriješio i postavio se tako da se nadigrava sa Željom – ne podcijenivši nego precijenivši ga – ovaj put je Veležov trener bio svjestan gdje je njegov protivnik najjači, a gdje najmekši. Još jednom se, pomalo nelogično, pokazalo da Željezničar puno slabije funkcioniše kada ima kontrolu lopte. Kada ima pozicioni napad njihova stara, troma ali iskusna ekipa zapravo bi trebala tu da dominira, ali nije. Željo zapravo nema pravu ideju – sve se svodi na traženje Semira Štilića i nadu da će on napraviti nešto na svoju individualnu kvalitetu. Kada mu neko – kao u subotu Samir Zeljković – sjedne na leđa i ugasi ga, Štilić se ne može pouzdati u saigrače. Željo onda ide ili na duge lopte ili silom pokušava ubaciti pas u prostor iza zadnje linije, prostor kojeg je Velež u ovoj utakmici maksimalno reducirao. Za sat vremena igranja 11 na 11 Željezničar zapravo nije napravio pravu priliku.

Dakle, Velež se odlučio pokušati kontrolisati utakmicu bez lopte, ali i je i maksimalno koristiti kada dođe u njen posjed. Možda je ovaj put ključna bila upravo kompatibilnost trojice igrača u veznom redu. Iako nominalno posloženi kao dva zadnja vezna i desetka, Zeljković, Omar Pršeš i Samir Radovac u stanju su jednako dobro igrati u oba pravca, što im omogućuje da se mjenjaju u ulogama i mjestima na terenu. Zeljković jeste imao vjerovatno više defanzivnih zadataka sa Štilićem, ali činjenica da se i Pršeš jako puno kretao bez lopte, pogotovo u fazi odbrane, što je omogućilo Radovcu mnogo više slobode s loptom, i preuzimanje uloge glavnog kreativca.

Fejsal Mulić, koji kvalietom možda jeste lošiji fudbaler od Nusmira Fajića, polako ali sigurno se uklopio u koncept ove ekipe i sada je njegova uloga važnija od pukog napadača koji treba zabijati golove. Izvlači se, pokušava otvoriti prostor za bočne napadače, i biti link-up koliko je to moguće. U isto vrijeme važan je kao čovjek koji pravi pritisak na prvu liniju napada, ali i koji je protiv Željezničara često bio ispomoć na svojoj polovini terena. Ne ide to uvijek savršeno, nekad ne ide ni dobro, ali očigledan je napredak u odnosu na njegove prve utakmice. I da, uz to i zabija golove.

Uz pokretne Brandaa i Cvijanovića – koji doduše u ovoj utakmici nisu bili pretjerano raspoloženi – te dva ofanzivno orijetnisana beka Dudić onom trojkom u sredini zapravo sebi konstantno stvara opciju viška kada je napad u pitanju. U situacijama kada bi Mujezinović ili slabi Zec (ponekad i Lendrić) ulazili unutra i zajedno sa Štilićem pravili pritisak na igrača s loptom – svejedno da li je to bio Zeljković, Radovac ili Pršeš – njemu se otvarala opcija jednim od druge dvojice. U situacijima u kojoj bi Hajdarević i Alispahić zatvorili liniju dodavanja za Veležove veznjake, automatski bi se otvarao prostor za duboko postavljenog Mulića i/ili jednog od krila koje bekovi ne mogu ispratiti, što je Željinu zadnju četvoricu konstantno dovodilo u situaciju disbalansa.

Do dvadesete minute Velež je već imao pet situacija (i šesti gol) koje se jesu ili su se mogle izroditi u bolju priliku (da nije bilo individualne greške), a koje su došle kao posljedica organizovanog napada na Željinu postavljenu odbranu.

Naravno da su se stvari malo promijenile nakon gola, i da je Velež svjestan vremenskih uslova – kiša, težak teren, puno pogrešnih proklizavanja – i Željine nemoći s loptom sve više prepuštao posjed protivniku. Nesreća je da je drugi žuti Čivića došao tako rano, jer čak i nakon njegovog izlaska bilo je jasno da Velež ima plan kako završiti ovu utakmicu – dublje postavljena odbrana, ali i više prostora između linija Željezničara ostavljali su prostor za kontre i polukontre. Od tri iz koje smo stvorili dobre prilike jedna se trebala zabiti i sad bismo slavili pobjedu. Ali nismo, i to je sasvim normalno. Fudbal, jebiga.

Sve u svemu, nema se šta zamjeriti; neugodan osjećaj u stomaku ustvari je tu samo jer se ovakvom igrom protiv dosta dobrog protivnika moglo više. Ovakvih će utakmica biti još, biće i onih gdje ćemo igrati loše i pobjeđivati, biće i onih gdje ćemo biti i loši i gubiti. Jer očigledno je da je ovo i dalje ekipa u nastajanju i da su radovi u toku. Međutim, previše je pozitivnih stvari da bismo žalili za dva boda i na njima treba graditi blisku budućnost. Čeka nas teža, ali što je mnogo važnije – s obzirom na pritisak, ali posebno s obzirom na kvalitet protivnika i njegov stil i način igre – mnogo drugačija utakmica narednog vikenda i čitav fokus treba biti na njoj.

Saša Ibrulj