Da se ne lažemo, kada je prije godinu i pol objavljeno ime Feđe Dudića kao trenera koji će na klupi Veleža zamijeniti Ibru Rahimića, među nama je bilo daleko najviše onih koji su bili sumnjičavi, skeptični, ako hoćete i negativni. I bilo je to i logično. Nakon trenera koji je dvije godine gradio ekipu i pored silnih problema iskoprcao klub iz nižeg ranga, bukvalno preko noći i samo tri poraza stigao je dvadeset godina mlađi, relativno nepoznati i malo iskusni trener koji uz to s Veležom nije imao nikakvih dodirnih tačaka.
Tačno 620 dana kasnije stvari su drastično drugačije.
Kod pisanja o fudbalu – odnosno o fudbalerima i pogotovo trenerima – najteže je pronaći pravi balans. Ljudi teško prihvataju činjenicu da je fudbal promjenjiv i da se stvari bukvalno svakodnevno mijenjaju. Kudite li nekoga previše u jednoj utakmici, to će vam zamjeriti svaki put kad odigra barem solidno, iako su to dvije potpuno različite priče. Isto važi i za trenere, pogotovo ako ih hvalite u trenucima dok im ide dobro, jer prije ili kasnije doći će padovi, jer su padovi – baš kao i usponi – sasvim normalna pojava u fudbalu i baš niko ih ne može izbjeći. Ponekad je zato možda najbolje prosto koristiti matematiku, jer ona je nekad sasvim dovoljna da stvari opiše savršeno. Brojke su su dosadne, u njima nema baš nikakve emocije i nisu u stanju obojiti sliku, ali ponekad zaista vrijede puno više i od slike s hiljadu riječi, puno više od bilo čega prepričanog. Takav je slučaj i s Dudićem.
U Mostar je ovaj danas 38-godišnjak stigao 5. avgusta 2019, potpisao ugovor istu noć, i već pet dana kasnije sjedio na klupi na Tušnju, gdje je Velež kod Slobode osvojio prvi bod u prvenstvu. Od kada se prvenstvo igra s dvanaest klubova, niko ko je sezonu otvorio s tri početna poraza se nije izvukao, ali za Dudića je to bio izazov više.
Brojke? Od tog mučenja u Tuzli u kojem se Velež borio za dah i pokušavao izvući glavu na površinu, Dudić je na klupi Rođenih bio ukupno 47 puta. Od toga tri utakmice odradio je u Kupu – još jednu je propustio zbog bolesti pa je vodio Igor Remetić. To bi u praksi značilo da je utakmica sa Sarajevom u ponedjeljak za Feđu Dudića bila i rekordna, obzirom da mu je to bila 44. po redu u Premijer ligi kao treneru Veleža. U silnim izmjenama u posljednjih dvadesetak godina niko nije ostao tako dugo, unatoč činjenici da mu je prekidom prvenstva prošle sezone “ukradeno” još 11 utakmica.
Dakle, Dudić je u ponedjeljak prestigao Abdulaha Ibrakovića (43 utakmice na klupi Veleža u Premijer ligi), Ibru Rahimića (ukupno 127, ali samo 39 u Premijer ligi) i Nedima Jusufbegovića (34 utakmice u Premijer ligi). Službeno ga to, po broju utakmica na klupi, čini najdugovječnijim trenerom Veleža od ujedinjenja takmičenja u Premijer ligi Bosne i Hercegovine.
U tih 47 utakmica Dudić je Velež vodio do 23 pobjede i 14 remija, upisavši tek 10 poraza. Međutim, trijumf nad Sarajevom u ponedjeljak značajniji je zbog još jednog rekorda. Za trenera Rođenih bila je to 21. po redu prvenstvena pobjeda, čime je opet prestigao Ibrakovića (20 pobjeda), a odavno i Jusufbegovića (17), što je još jedan rekord od kada se igra Premijer liga. Doduše, Jusufbegović je vodio manje utakmica, pa je njegov učinak dovoljan za 1.77 bodova po utakmici, dok je Dudić na 1.75, ali i s puno vremena da taj “zaostatak” brzo nadoknadi.
I naravno, taj niz nepobjedivosti. Velež je svoj posljednji poraz u prvenstvu upisao zadnji dan oktobra u gradskom derbiju sa Zrinjskim, a nakon toga je uvezao 12 utakmica bez poraza. Istina, Široki je u Kupu slavio, ali je i tih 11 uzastopnih dovoljno za još jedan rekord, obzirom da je najduži niz Velež od nezavisnosti BiH u Premijer ligi – imali smo dva neporažena niza u Prvoj ligi Federacije od po 16 utakmica – napravio 2013. kada je Ibro Rahimić vodio 10 utakmica bez poraza – šest remija, četiri pobjede i devet postignutih golova. Dudić ima sedam pobjeda i pet remija, dvadeset golova. Drugi je to najduži prvenstveni niz bez poraza u historiji kluba – tri ga utakmice dijele od onog kojeg je legendarna generacija s Enverom Marićem, Franjom Vladićem i Dušanom Bajevićem koju je vodio Sulejman Rebac napravila između septembra 1972. i kraja marta 1973.
Ali, kako god to nelogično i besmisleno sad zvučalo, bezobrazno bi opet bilo i Feđu Dudića i ono što je napravio u ovih 620 dana zbiti samo u rekorde i suhe brojke. Jer zapravo je njegov Velež mnogo više od toga. I naravno da zasluge idu i igračima, koji su se razvijali i razvijaju u sjajnu generaciju, i radišnoj upravi kluba, ako hoćete i navijačima koji održavaju pozitivnu atmosferu, ali Dudić je taj koji je ovom timu dao identitet i promijenio mentalitet. I ako je neko vrijeme djelovalo da je taj identitet i mentalitet ustvari lijep i dopadljiv fudbal, gotovo svaka utakmica od Tuzle do Sarajeva trebala nas je naučiti da je mnogo više od toga.
Feđa Dudić ima svojih mana kako ih ima svako, ali je za ovih godinu i pol Veležu stvorio karakterističan i specifičan stil kakav nema niko u ligi. Stvorio je raznovrstan, višedimenzionalan sistem, koji se u stanju prilagoditi svakom protivniku i svakoj situaciji, u kojem nema predaje. Nemamo niti jedan bod nakon tri kola? Nema veze. Imamo problema s povredama? Nema veze. Nemamo dovoljno širine? Nema veze. Slabo smo odradili prelazni rok? Nema veze. Svaki izazov možda nema rješenje, možda nema sretan završetak, ali za svaki Dudić ima jasnu ideju kako ga pokušati riješiti. Nekada to ne prođe, nekada pogriješi, nekada potpuno promaši, ali to je manje važno.
Važno je da Dudićev Velež izgleda kao ozbiljna i dobro organizovana ekipa, koja uvijek ima i plan A i plan B, koja ima i glavu i rep, i tačno zna šta hoće. I koja je stvorila kontinuitet dobrih igara i dobrih rezultata, i koja je već sada – bez obzira kako se završi trka za Evropu – napravila ogroman korak naprijed. Brojke to samo potvrđuju.
SI
