Feđa Dudić je u najavi duela sa Borcem izjavio da će utakmica biti dosta drugačija od one martovske kada je Velež dominirao terenom, nadigrao suparnika i sa dva gola u mreži ostvario pobjedu koja mu je mnogo značila, kako zbog samopouzdanja pred nastavak prvenstva tako i zbog mjesta na tabeli.
Prvo, Velež se tada definitivno uključio u borbu za vrh, posebno za mjesta u Evropi, što je bio glavni cilj koji je postavljen pred početak sezone. Ali, ta borba za Evropu je dobrim rezultatima Rođenih i kiksevima ekipa ispred njih rezultirala neočekivanom borbom Veleža za titulu, a onda je jučerašnja utakmica sa Borcem dobila epitet odlučujuće iako je do kraja ostalo još pet kola i 15 bodova u igri.
Drugi razlog zašto je sinoćnja utakmica bila drugačija od prethodne je izostanak najvažnijeg igrača Veleža i motora Rođenih, Samira Radovca i ne manje bitnog Mehmeda Ćosića. Radovac je u ovoj sezoni pokazao zašto je prije nekoliko godina važio za najvećeg talenta u Premijer ligi. Velež sa njim i bez njega nije ista ekipa. Nevjerovatno je koliki uticaj ima na igru Rođenih, a kako smo više puta pisali, od njega u Veležu sve počinje i završava. Radovac je moderni veznjak,, igra u oba smjera, a samim tim daje ritam igri. No, sinoć je bilo očigledno koliko je on bitan za pressing Veleža i za cijelu kompaktnost tima.
Dudić je morao opet razmišljati i izmišljati neke nove opcije koje bi donekle zamijenile, prije svega Radovca, a onda i Ćosića. Haris Ovčina je zauzeo mjesto desnog beka, Dino Hasanović i Omar Pršeš su trebali kontrolisati sredinu, a u nedostatku opcija na desnom krilu, to mjesto je morao krpiti Edo Vehabović. Dakle, u odnosu na posljednje kolo i utkamicu protiv Krupe, Dudić je napravio dvije izmjene u početnom sastavu, ali je i igru prilagodio onome što je imao na raspolaganju. Rođeni nisu igrali poznati pressing od prve minute, a to je ono što ih je krasilo u derbi utakmicama na domaćem terenu.
Zašto Velež nije počeo ni približno ofanzivno kao prije možda se može pripisati igračkom kadru koji je Dudić imao na raspolaganju. Velež je dobro posložena mašina sa igrom koja ima glavu i rep. No, kada nedostaje jedna važna karika, u ovom slučaju Radovac, cjelokupan sistem se mora promijeniti jer bi bilo potpuno nelogično očekivati da će Rođeni nastaviti sa istom igrom i visoko podignutom odbranom, pogotovo zato što je sa druge strane bila iskusna ekipa koja bi kaznila i najmanju pogrešku.
A tu se može pronaći i drugi razlog izuzetno oprezne igre u prvom poluvremenu. Borac je ekipa koja je duplo više novca uložila u ekipu, kojoj je cilj titula – koliko god pokušali skinuti pritisak sa sebe – i koja je u Mostar došla sa prvog mjesta, a uz to potpuno kompletni. Rođeni nisu smjeli dopustiti da upadnu u zamku imperativa pobjede kao što se to dešavalo mnogo puta prije. Zato bezglavo jurišanje naprijed nije bila opcija, a da su Rođeni zreli pokazali su u sat vremena utakmice. Strpljivom igrom su nastojali lomiti protivnika, a disciplinirana odbrana je odradila savršen posao. Rođeni su igrali lopte, iako je bilo problema u izgradnji napada, ali kada bi lopta došla u posljednju trećinu Borca Velež bi radio nered i pokušao iskoristiti smušenost protivničke odbrane. U napadu Borac nije napravio gotovo ništa. Veliki broj dugih lopti prema napadaču Elvisu Mehanoviću i Stojanu Vranješu, a onda pokušaj osvajanja drugih lopti od strane Gorana Zakarića. I to je bilo to. Velež je drugo poluvrijeme započeo malo ofanzivnije, a to je donijelo pogodak Brandaa i još tri odlične šanse da se utakmica prelomi.
Međutim, Rođeni nisu iskoristili momentum, a Borcu su izmjene donijele svježinu i okomitost. Sa druge strane, Dudić je uradio ono što bi vrlo vjerovatno većina uradila. Promijenio je formaciju u 4-5-1, uveo je stopera i lijevog beka, gurnuo Samira Zeljkovića sa mjesta stopera u sredinu terena, a umornog Nemanju Anđušića na lijevo krilo. Dudić je iskoristio sve ono što je imao na raspolaganju da pokuša sačuvati rezultat, ali na kraju je jedna neopreznost poništila trud koji su Rođeni uložili. Ono što se opet ponovilo je pad u igri Rođenih u posljednjih 15 minuta, neke ishitrene odluke dok imaju loptu u svom posjedu, a onda i primljeni gol pri kraju utakmice sa penala. Baš kao u Sarajevu protiv Olimpika i u prethodnom kolu protiv Krupe.
No, ovoj generaciji Rođenih se ne može mnogo toga zamjeriti. Većina njih je tokom posljednje tri godine otkada nose crveni dres iskušala i osjetila nepravdu, bilo to drugom rangu takmičenja, bilo u Premijer ligi, a pogotovo u ovom proljetnom dijelu sezone. Iz svega toga su izlazili jači i uspjeli ostvariti zacrtani cilj, kakav god on bio. Između sebe su stvorili porodičnu atmosferu, a kada svlačionica diše kao jedan onda ništa nije nemoguće. Baš kao što je Dudić rekao nakon utakmice, ova ekipa je karakterna i nakon jučerašnje partije ipak svi zajedno trebamo osjećati ponos. Sinergija navijača i igrača je nevjerovatna, a to je sinoć bilo očigledno u svakom trenutku. Još 15 bodova ostaje u igri, a pošten rad se mora isplatiti prije ili kasnije.
Velež je na pravom putu.
Enej Bruck
