Latest Posts

Pogled u ogledalo

Rijetke su takve situacije u fudbalu, tamo ljudi većinom žive u svom svijetu, glavom visoko iznad oblaka, ali ovaj put za realan zaključak devedeset širokobrijeških minuta u kojima je Velež izvukao bod sasvim je dovoljno citirati trenera.

“Ne znamo ni sami kako smo uzeli ovaj jedan bod”, rekao je Feđa Dudić nakon utakmice, a onda poentirao, objasnivši kako je prvo poluvrijeme zapravo bilo sramno, a da je krivac za to prvo on – zbog pogrešnog odabira taktike i sistema, kao i zbog pogrešnog odabira startera – a onda i igrači koji nisu odradili ništa od onoga za što se spremali.

“Da je Široki otišao na poluvrijeme s 2-0, vjerovatno bi bila gotova utakmica”.

Bolja analiza od toga zapravo i ne treba. Velež je istrčao s promijenjenom formacijom u odnosu na Zrinjski, i ona je ovaj put više ličila na onaj romb, no ovaj put u njemu su se Rođeni slabo snalazili. Široki se postavio visoko, ali prepustio loptu zadnjoj liniji, stvarajući gotovo konstantno igrača viška u sredini, zbog čega je Velež bio bez rješenja s loptom. I ono malo što bi Velež uspio iznijeti kroz sredinu, Široki je u oba poluvremena prekidao agresivnom odbranom i sitnim faulovima. U defanzivi je u početku izgledalo malo bolje, dva čvrsta bloka su radila posao, i nekako krpili probleme koje su imali i Dario i Mehmed Ćosić. Međutim, nakon malo manje od pola sata sve se počelo raspadati, i Široki je sve češće bio u šansama. Na kraju, opet su nas individualne greške pokopale i Široki je zabio dva dosta jeftina gola i realno je djelovalo da klize prema sigurnoj pobjedi.

Prava je sreća da je Ćosić Vehabovićev pas pretvorio u lijep gol, jer stvarno je Dudić u pravu kad kaže da bi utakmica bila završena. Dva možda do tada i najlošija igrača na terenu vratila su nas u život. Toni Karačić spustio se još niže u sredinu i pustio Velež da se dodaje u zadnjoj liniji, ali bez da je dozvolio da gradi igru preko veznog reda. Sve se svelo na napucavanje, duge lopte i nadanje da će to donijeti nešto. I jeste, ali preko greške Cipetića, koji je naivno napravio penal, i poklonio nam bod. Imali smo sreće i izvukli se.

I to je, kad podvučeš crtu, dobro. Bod s Pecare nije loš, četiri boda iz ovakve tri utakmice nisu loš početak, i imamo temelj na kojemu se može graditi nastavak sezone.

Ali činjenica je i da je Dudić apsolutno u pravu. Bila je ovo jako loša predstava Veleža. Jako loša. I možda najveći dobitak s ovim osvojenim bodom, pored samopouzdanja, jeste upravo to – on je osvojen, ali i pored toga svi smo vidjeli da neke stvari ne štimaju, i da je bilo loše. I nema ništa pogrešno u tome da se to kaže na glas, i da se ova utakmica iskoristi kao ogledni primjer, umjesto da njen pozitivan rezultat zamagli stvarnu sliku i, kao i obično, stvori alibi za loše performanse. Ovo je savršena prilika za pogled u ogledalo i detektiranje vlastitih problema i načina kako ih riješiti. Jer kritike – od trenera, suigrača, navijača, običnih prolaznika i novinara – jesu zapravo poželjnije onda kada pobjeđuješ (ili osvajaš ovakve bodove), nego onda kada gubiš. U njima nema ništa loše, one nužno ne znače da neko ne voli ovog ili onog ili da želi nekakav puč. Kritika je specifičan dio fudbalske kulture, mijenja se i razvija sa svakom novom utakmicom, i nju treba prihvatiti kao takvu.

Fudbalsko prvenstvo nije sprint, ali nije ni maraton, kako to volimo često upakovati. Ako već želite usporedbu, onda je u jednu ruku bolja ona s velikom biciklističkom utrkom. Imate 33 etape, potpuno različite, s potpuno različitim pristupom, taktikom, ulogama, vremenskim uslovima, terenom i doprinosom pojedinaca, greškama i dobrim potezima, nesrećama ili sretnim stvarima. I laganje samog sebe nakon što te splet okolnosti dovede do solidnog rezultata – kao sada na Pecari – skoro po pravilu će te koštati u nekoj drugoj etapi, i konačno u utrci za žutu majicu.

Zato nema mjesta samozavaravanju.

Velež (još uvijek) ima očigledne probleme, koji se ponavljaju iz utakmice u utakmicu, i još iz prošle sezone. Nekad se zakrpe taktički, nekada se zakrpe improvizacijom, individualnim učinkom, ali oni su tu i ne nestaju. Jasno je da je za Dudića možda i najveći problem nedostatak širine. On na raspolaganju ima tek desetak igrača premijerligaškog kvaliteta, dok su ostali ili na vagi – pa nekada prevagnu na bolju, nekada na goru stranu – ili trenutno daleko od potrebnog kvaliteta i tek pretendiraju da to budu. Uostalom, koja je zadnja utakmica koju je Velež počeo s 11 igrača na svojim prirodnim pozicijama? Eksperimentišemo s bekovima već nekoliko sezona, stoperi nemaju pravu konkurenciju, prvi golman nema gotovo nikakvu, od povrede Hasanovića tražimo se na poziciji zadnjeg veznog, a u sredini terena nedostaje kreativnosti.

Dakle, ovoj ekipi trebaju pojačanja, trebaju igrači koji će donijeti kvalitet, ali i pogurati ove koji su na toj vagi, da rade više, jače i bolje. Tako fudbal funkcioniše.

Drugi par rukava i sasvim druga tema je pitanje može li Velež u ovom trenutku sebi priuštiti takve promjene. Realan problem s dovođenjem igrača ovako kasno je taj što nema vremena za njihovo uigravanje u ekipu – pogledati primjer Chesmedjijeva – ali i to što nakon duge i neočekivane pauze, pogotovo kada su slobodni igrači u pitanju, kupujete mačka u vreći. Investiranje ogromnog novca dakle nije nikakva garancija ni za bolju ekipu, ni za veću konkurenciju, a pogotovo ne za bolje rezultate. To ne mijenja činjenicu da ovoj ekipi treba svježa krv – nju ćemo bar donekle dobiti i kroz Slavišu Radovića koji je predstavljen prošle sedmice – i da bi ona Dudiću barem dala mnogo više materijala za rad i traženje rješenja za probleme koje imamo.

Saša Ibrulj