Latest Posts

Pobjeda na povratku u Evropu

Velež (samo) dva, Coleraine jedan. Ništa nije gotovo, ali Rođeni su pobijedili i na revanš idu ne samo s prednošću, nego i svjesni činjenice da su bolja ekipa. Sada to treba iskoristiti.

Ovakvi se dani ne doživljavaju često. Nije stvar u nekakvom trećerazrednom evropskom takmičenju, nije stvar u pobjedama i porazima, nije stvar u malim ili velikim utakmicama. Jedino što je večeras bilo važno bilo je to da smo se vratili Rođenima, i da su se Rođeni vratili nama. To što je prilika bila ovakva, nakon trideset i tri duge godine ona evropska, to je samo dodalo boju na ovu lijepu sliku koja će ostati u glavi čitav život. O, kako je lijepo vidjeti te opet.

Iz Mostara nas je ispratilo 49 stepeni na živi, uobičajeni lijepi ljetni dan u našem gradu. Navijački voz, pa još onih u običnom vozu, autobusi, automobili, put prema Sarajevu opet je bio obojen u crveno. U prodaju je pušteno 5000 ulaznica, oni koji znaju Grbavicu bolje kažu da je kroz kapije prošlo bar hiljadu više, brojači su izbrojali hiljadu manje, službena Veležova cifra je 4000, delegat je desetak minuta kasnije ispravio na 5000. Pjesma nije stajala, pet-šest stepeni celzijusa manje na navijače je djelovalo kao osvježenje, Rođeni su burno pozdravljeni kada su istrčali na teren.

A Dudić je na teren poslao ekipu kakvoj se niko nije nadao, ali kakva je bila logična. O Coleraineu nismo znali puno, ali jesmo da su čvrsta, agresivna, snažna ekipa, koja ne uživa u fudbalu, nego ga voli prepustiti protivniku, ili još bolje, ispucati što dalje od svog gola. Oran Kearney je pametan trener, svjestan činjenice da je Sjevernoirska Premier liga poluamatersko takmičenje koje je daleko od očiju, i da mu je to barem nekakvo oružje. Prijateljske utakmice je igrao u dresovima bez brojeva, UEFA-i je posložio sastav u sistemu 4-3-3, iako je na terenu Coleraine bio potpuno drugačiji. Petorici u zadnjoj liniji pomagala su četvorica veznih, a ulogu jedinog napadača imao je Mathew Shevlin. Međutim, i on je većinu svog vremena provodio u polovini svog tima – Sjevernoirci su se zatvorili i branili, ostavljajući Dudića s pitanjem kako ovo večeras probiti?

Prvi napad gostiju situaciju je dodatno zakomplikovao. Velež je u prvih osam minuta loptu imao gotovo 90% vremena, dok su gosti pokušavali izbijanjem i osvajanjem prostora. Taj im se prostor otvorio u devetoj minuti, Ben Doherty je istrčao nekoliko metara i samo raspalio lijevom, poslavši je po brzom terenu iza leđa Slaviše Bogdanovića.

Hladan tuš.

Ali hladan tuš na ovakvom vremenu nije najgora stvar koja ti se može desiti. Nakon početnog šoka mozak počne brže raditi i shvatiš u kakvoj si situaciji i da će ovo biti baš onako kako smo i očekivali, teško, naporno i da će trajati dugih 180 minuta. Bilo bi idealno drugačije, ali nije, jer u fudbalu su stvari rijetko idealne, a češće su realne. A realno je da je ovaj Velež bolji od Colerainea, ali i da pored kvaliteta treba nadomjestiti faktore poput evropskog neiskustva, pritiska, prve utakmice sezone, pa ako hoćete i činjenicu da nakon više od godinu dana ova ekipa igra pred navijačima.

Dudićeva početna ideja bila je dakle logična. Visokom i snažnom Zajmoviću, kojemu je ovo prva takmičarska utakmica za Velež, iza leđa je stavio tri brza igrača, te dva ofanzivna beka koja su se trebala ubacivati i raširiti sporu zadnju liniju gostiju, te otvoriti prostor između stopera. To je donekle i funkcionisalo, ali Velež je imao problema u završnici; dio zahvaljujući komplikovanju i nabijaju u gužvu što je odgovaralo gostima, dio zahvaljući dekoncentraciji kod zadnjeg pasa i udarca.

Pozitivno je to što Velež nije odustajao od igre koju je zamislio. Bilo je problema, pogotovo nakon što su se gosti dodatno povukli, ali Rođeni su nastavili raditi i raditi i raditi, svjesni da je to jedino što im može donijeti rezultat. Više puta je prošle sezone Velež pokazao taj karakter, nema odustajanja i nema predaje, i dobro je da su i u novu sezonu ušli na isti način. Velež je za poluvrijeme šutnuo 17 puta; dominirao u posjedu, napadao, i to se isplatilo u osam minuta prije kraja poluvremena. U gužvi je – barem iz našeg ugla tako izgleda – šutirao Ćosić, lopta je u ruku pogodila nekog od gostiju a Turčin Bitigen je pokazao na bijelu tačku.

Prošle sezone Brandao se mučio i s golovima i s penalima, ali ovaj put je golmana poslao u drugu stranu a navijače u delirij. I neće mu to biti jedini put.

Velež je u nastavak ušao sa istim, samo ispoliranim planom. Dudić je bio ljut na Denisa Zvonića koji je u prvom poluvremenu zaradio žuti karton, pa je njegovo ostajanje u svlačionici bila vjerovatno mjera predostrožnosti – za Velež je debitirao Tarik Isić. Zamijenjen je i Dino Hasanović, koji u prvom poluvremenu nije imao puno ofenzivnih zadataka, a za defanzivne nije bilo ni puno prilike, pa je logično bilo da na njegovo mjesto dođe Omar Pršeš. Nakon petnaestak minuta Vehabović je zamijenio Anđušića, jer bilo je očito da se mora ići po drugi gol. A on je došao na gotovo identičan način – opet je pucao Ćosić, ovaj put je Lyndon Kane rukama odlučio odbraniti čist gol, pa mu je Turčin pokazao put u svlačionicu. Brandao je bio siguran.

Gol u gostima ne važi, ali su gosti odugovlačili, razvlačili, svjesni da je i ovih 2-1 sasvim solidan rezultat za njih obzirom na sve što se na terenu dešavalo. Njima su preostale duge lopte, napucavanja, i poneki pokušaj kontre koji se obično završavao još na centru. Velež je s druge strane pokušao doći do još jednog gola; zadnja linija Veleža bila je s loptom bukvalno na tridesetak metara od protivničkog gola, na teren su ušli i Georgijević i Zubanović, Rođeni su pokušavali ubacivanjem u prostor, udarcima iz blizine, iz daljine, centaršutevima, glavom, nogom, ali ništa nije ulazilo. Do kraja su skupili 30 udaraca, devet ih je išlo u okvir, ali na semaforu je stajalo Velež dva, Coleraine jedan.