Evo, prođe nam još jedan vikend bez utakmice našeg Veleža. I dolazi još jedan. A onda će još jedan. Znam, znam, svijet je stao, i fudbal je samo sporedna stvar, ali ja ne mogu da ne razmišljam… Ekipa u sjajnoj formi, derbi za derbijem, pun stadion, euforija i uživanje s Rođenim. Ali svijet jeste stao.
Taj prokleti virus je zahvatio i našu zemlju. Sva sportska događanja su otkazana. Premijer liga je zamrznuta. Iako je do prije samo tri sedmice izgledalo da bi nas korona mogla zaobići i nekako stati, to se nije desilo. I naravno, ništa od toga danas više nije važno, važno su samo ljudski životi i ono što možemo da uradimo da ih što više spasimo. Obaveza svih nas je da pobijedimo i ovu bitku koja se vodi izvan terena, što je prije moguće. Pobijedit ćemo je samo pridržavanjem uputa onih koji sigurno znaju više od nas. Onih koji su na prvoj liniji odbrane. Onih koji rade i na usluzi su 24/7. Onih koji spašavaju živote. Onih koji će nas odbraniti, a mi im moramo pomoći u tome.
Samo solidarnošću i zajedništvom ćemo vratiti naše živote u normalan tok, kakvi su bili i prije ovoga. Iako se to većini trenutno čini tako daleko, vjerujem da ćemo na kraju iz ovoga izaći kao pobjednici.
A onda će se konačno i fudbal vratiti.
Ako postoji nešto pozitivno iz čitave ove situacije, onda je to upravo ponovna spoznaja o ljubavi prema igri i ljubavi prema Rođenima. Kažu da ne znaš koliko voliš dok – barem na tren – ne ostaneš bez nečega. I zato je moja, zato je naša ljubav samo jača i veća. I nema dana da u ovom užasu i svakodnevnim lošim vijestima ne pobjegnem u tu crvenu oazu mira. Nema dana da ne zatvorim oči i onda vidim razigrane crvene; Bobić brani, Kosta otklanja opasnost, Dino uklizava, Zvona u skoku, Behram u driblingu, Brandao juri po strani, Fajić glavom zabija… Samo se imena mijenjaju, slike su uvijek iste. Zatvoriš oči i osjećaš se svoj na svome. Osjećaš ljude oko sebe, osjećaš da svi dišemo isto, čuješ huk s tribina. Svi smo tako mali, ali zajedno tako veliki i sjećanja nam ostaju za čitav život.
Zato posljednjih dana osjetim prazninu. Nedostaje mi ono iščekivanje subote. Nervoza pred polazak na utakmicu. Konstantno propitivanje hoćemo li dobit’, koliko će biti raje, kakav će biti ovaj, šta nas čeka…Put do stadiona i more ljudi. Ulazak na tribinu, tamo gdje sve druge stvari postaju nevažne. Važno je samo tih devedeset minuta. Fali mi atmosfera i pjesma. Tribine na kojima smo svi jednaki i povezani. Samo je bitno da si Rođeni. Nedostaju mi i one proslave golova s ljudima koje možda i prvi put vidiš. Fali mi i analiziranje utakmice do duboko u noć, ko je kako odigrao, da li je moglo bolje…
Fali mi sve što nosi praćenje jedinog nam kluba. I ova nevolja naučila me ono što sam ustvari već znao. Fudbal je bogatstvo. Ponudi ti neka nova znanja koja se ne mogu naučiti nigdje drugo. Kad zavoliš tu loptu, onda postaneš ovisan o njoj. Mnogi kažu da je fudbal najvažnija sporedna stvar u životu, ali ono što te može naučiti definitivno nisu sporedne. Emocije, prijateljstva i promišljanje između ostalog, ipak čine čovjeka ljudskim bićem. I zato je ljubav prema našem klubu tako posebna, tako drugačija, tako unikatna. Fudbal je bogatstvo, a Velež, pripadnost Rođenima, još veće. Ili, kako je savršeno rekao profesor Zdravko Grebo, fudbal je više od igre, ali Velež je više od fudbala. Puno više od fudbala.
Međutim, situacija je takva da sada igramo utakmicu izvan stadiona i s opasnim protivnikom. Zato danas navijamo za sve Rođene i oni koji to nisu, za sve medicinare, policajce, vatrogasce, za sve volontere, za prodavače, za vozače kamiona, dostavljače, za sve one koji svaki dan moraju izaći iz kuće na neki način vode borbu za nas. Navijamo za momke iz Red Armyja koji pomažu svima kojima je pomoć potrebna. Za one radnike što nam grade tribinu, bez obzira na situaciju. Tribinu na kojoj ćemo ubrzo stajati i veseliti. Jače i bolje nego ikada prije. Za sada nek nam tribina bude kuća. Strpiti ćemo se.
Ali na kraju ćemo pobijediti. Forza Velež!
