Pariski sindrom

Doktor Hiroaki Ota japanski je psihijatar koji je radio u pariskoj Sainte-Anne bolnici kada se 1980-ih prvi put suočio sa sunarodnjacima koji su bili toliko razočarani Parizom da su postajali manično depresivni, anksiozni i doživljavali halucinacije. Turistička industrija uz pomoć medijske već više od vijeka stvara sliku o idiličnom, romantičnom, savršenom Parizu, a kada se mladi Japanci susretnu sa surovom realnošću – prljavim i prenapučenim ulicama, skupim a bljutavim fast-foodovima, kilometarskim redovima ispred Ajfelovog tornja ili nedostatkom neizvjesnosti u Ligue 1 – dožive totalno razočarenje.

Naravno da Pariski sindrom nije bolest rezervisana za turiste iz zemlje izlazećeg sunca, i ako ste bili u Parizu to sasvim sigurno i znate, ali je tih šezdesetak psihički oboljelih Japanaca, koliko ih je zabilježeno od kraja 1980-ih do danas, bilo dovoljno i za službenu kategorizaciju te svojevrsne bolesti. I naravno da Pariz nije nikakav izuzetak, jer mnogo je toga što na kraju ostavlja isti utisak ogromnog razočaranja kakvog ostavlja i glavni francuski grad. Zapravo, cijela suština priče iz koje se izrodio još jedan moderni manično depresivni sindrom je taj da najveća razočarenja dolaze kao rezultat ogromnih očekivanja.

Što nas neizbježno dovodi do fudbala, ili u našem slučaju – Veleža.

Osam komada Bosni, još pet u generalnoj probi s Mladosti, nismo izgubili od Širokog Brijega, vjerovatno trebali dobiti i GOŠK i Željezničar, a nabili smo Tuzla City – stvari u posljednjoj sedmici prije početka novog prvenstva na prvu djeluju jako dobro. Nadodamo li na to i završnicu prvog dijela sezone, odnosno početak nastavka prije nego li nas je korona zamotala u maske, ili ako hoćete gotovo svaku utakmicu od dolaska Feđe Dudića, stvari za Velež djeluju gotovo pa savršeno.

Mnogo puta smo ovdje pisali o važnosti Dudićeve uloge u renesansi Veleža prošle sezone. Pisali smo o njegovom trenerskom znanju, o taktičkoj pismenosti, govorili smo o tome kako svojoj ekipi, ali i nekim individualcima, mijenja pristup fudbalu i stvara im pobjednički mentalitet. I nije ništa drugačija atmosfera u ostalim medijima, ali ni među navijačima – malo je onih među kojima Dudić nije doslovno obožavana ličnost. Velež igra bolje i ljepše i trijumfalnije zahvaljujući Feđi Dudiću i to je fakat.

Međutim, fudbal je zajebana rabota. Osim što se u njemu stvari mijenjaju prebrzo, i to često zbog gomile na oko slabo vidljivih faktora na koje niko ne može utjecati, fudbal ima užasno slabo pamćenje i nema pojma šta je bilo jučer. I na kraju je još skoro po pravilu užasno nepravedan, pa ono što jesi napravio jučer vrlo lako može još postati i problem samo po sebi. Cvijeće se na trijumfalnom vijencu brzo suši i od njega ostane samo konop, kao savršena omča oko vrata.

Pariski sindrom zapravo je sasvim normalna pojava u fudbalu, pogotovo u ovom našem, ali i samom Veležu i zovemo ga – sindrom druge sezone. Trener prvo iz ekipe izvuče rezultat bolji od realnosti, a onda kada svi očekuju iskorak, ta ga realnost povuče na dno.

Postoje treneri koji od ekipe koja je u svakom pogledu limitirana izvuku maksimum i s njom naprave mnogo više nego što je izgledalo realno moguće. Promjeni im način rada, ishrane, pristupa, stvori im samopouzdanje, bolju radnu atmosferu, promijeni poziciju, faktora je mnogo i svi se lako mogu aplicirati na većinu igrača. Onda s tim igračima, s tom ekipom koja ima vidne nedostatke, s njima napravi rezultat bolji od očekivanog, osvoji neke bodove kojima se niko nije nadao, dobije neke utakmice koje taj klub već godinama nije. Odradi potom i solidan niz prijateljskih utakmica – kakav jeste naš ovog ljeta – i dovede čitav klub u situaciju da se od njega očekuje puno. Takav trener je Feđa Dudić.

Ali, kada se podvuče crta i malo zagrebe sjaj, na površini se pojave i drugačiji fakti s kojima treba ozbiljno računati. Recimo, jednostavna činjenica je da je Velež lani igrao dobro, ali je i pored toga skupio bodova da bude tek osmi. Činjenica je i da se Rođeni nisu pojačali u odnosu na tu prošlu sezonu. Otišao je Nusmir Fajić, otišao je i Kosta Manev, a došla su dva igrača za koje tek trebamo da vidimo ispunjavaju li jednake kriterije kao dvojac kojeg mijenjaju. Činjenica je i da – doduše još – nismo doveli pojačanja na pozicijama koje škripe već mjesecima, ako hoćete godinama. Činjenica je i da je zbog povrede za početak sezone otpao možda i najbolji igrač prošle sezone i jako važan čovjek za Dudićev koncept Dino Hasanović. Otpao je i Seid Behram, i samim tim smanjena je širina, a ona će nam nakon ovako duge pauze i s nabacanim utakmicama itekako trebati. Činjenica je, na kraju krajeva, da u prvih pet kola idemo na noge Željezničaru, Širokom i Sarajevu, a čekamo Zrinjski bez publike.

Ova sezona će ustvari biti najbolji mogući ispit i za Dudića, ali mnogo više za navijače, upravu kluba i generalno ambicije koje Velež ima za budućnost. Za samog trenera zapravo su stvari najjednostavnije. On mora ostati čvrsto na nogama, potpuno svjestan svih mana koje njegova ekipa ima, jednako kao i svih njenih prednosti i – kao što je to savršeno radio prošle sezone – maksimalno koristiti to. Jasno je da će mu biti teže, sada su i protivnici upoznali njegove metode i njegov taktički pristup, ali zato je ovo prilika da pokaže da je trener koji uči i koji se razvija sa svakom novom utakmicom i zajedno sa svojom ekipom.

Kada su u pitanju navijači i vrh kluba, nema ništa loše u tome da imamo velika očekivanja od nove sezone. Nema ništa loše u nadi, u želji da gledamo Velež koji će se boriti za vrh tabele. I takva očekivanja zapravo nisu ni nerealna, jer je ovo izjednačena liga u kojoj je apsolutno sve moguće. Ali kako je moguće da će ova ekipa napraviti veliki rezultat, jednako moguće da će stvari na početku krenuti u potpuno pogrešnom smjeru.

Ono što jeste poenta je da i na takav rasplet treba biti spreman jer bi zapravo to bilo najveći ispit nivoa zrelosti u kojem se nalazi Velež danas. Optimizam i velika očekivanja jesu dobra stvar, ali treba biti realan i znati da su bazirana na Dudićevoj sposobnosti da iz ograničene ekipe lani izvuče maksimum. A nekada je to lakše, nekada teže. Ova ekipa nije, barem u trenutku pisanja ovog teksta, nimalo bolja od prošlosezonske, a u težoj je situaciji jer danas i protivnici znaju na čemu smo i nemamo element iznenađenja koji jeste postojao nakon što je Dudić zamijenio Ibru Rahimića.

Međutim, nekoliko loših rezultata neće nužno značiti da je trener na lošem putu ili da je izgubio kompas; ozbiljan klub i realni navijači imati će dovoljno svijesti da znaju da je ovo što Dudić radi maraton, a ne sprint i da za konačni uspjeh treba strpljenja i vremena koje uključuje i uspone i padove. Jer neizbježno je da će padova biti.

Pariz zapravo jeste prelijep grad, jedan od najljepših na svijetu. Oni koji ga oslikavaju mladim Japancima rade pogrešku i predstavljaju ga idealnim i savršenim, a takvih nema. I Pariz, kao i sve drugo na svijetu, ima svoje mane i vrline, dobre i loše strane, svoje prljave ulice, skupe restorane i ponekad loš fudbal. Ali Pariz je i dalje sposoban da vas zadivi i da ga obožavate, samo mu to morate dozvoliti, spremni na sve dobro, ali i sve loše što vam može ponuditi.

Saša Ibrulj