„Gaucho je naoružan nožem koji je naslijedio od Španjolaca i više od oružja, njemu je nož instrument koji služi u svim njegovim zadaćama; ne može živjeti bez svog noža; to je kao slonova surla, njegova ruka, njegova šaka, njegov prst, njegovo sve“ napisao je sedmi argentinski predsjednik i pisac Domingo Facundo Sarmiento u djelu Facundo: civilizacija i barbarstvo. Kritičari knjigu smatraju najznačajnijom i najvažnijom koju je napisao neki Latinoamerikanac neovisno o žanru. U prvom planu je život gaucha Juana Quiroga koji je terorizirao Argentinu početkom 18. stoljeća, ali je kroz knjigu i glavnog lika, Sarmiento želio kritikovati i osuditi tiraniju tadašnjeg argentinskog diktatora Juan Manuel de Rosasa.
No, Sarmiento je pored snažnih životnih pouka, u djelu pokušao objasniti i pojam gaucha koji će kasnije postati opšte prihvaćeni termin za identitet argentinskog naroda. Naime, gaucho je specifični tip čovjeka koji je slobodan u smislu da nema stalno mjesto življenja. Vjeruje se da su se prvi gauchosi pojavili na prostoru Urugvaja odakle su se brzo proširili na teritoriji Argentine što nije čudno budući da u tom trenutku te države nisu postojale već su bile pod upravom španjolske krune. Nešto kasnije gauchosi su se pojavili i u Brazilu, iako u malo drugačijem obliku.
U suštini, gaucho je zalutali jahač i lovac na divlje životinje, kako su ga mnogi definirali. Često je lutao prostorima ne prihvatajući nikakve zakone bez jasno određenog posla sa vrlo malo stvari koje je nosio tokom prelaska velikih i napuštenih ravnica. Upravo na tim putovanjima gauchosi su ponekada susretali neprijateljske skupine pod kontrolom porutgalske krune, a u borbama su redovno koristili nešto što je istovremeno bilo predugo da bi se jednostavno nazvalo nožem i prekratko da bi ga nazvali mačem. Tokom dugogodišnjih borbi primijetili su da neprijatelji imaju specifičan izraz za taj predmet. Izraz koji im je na početku bio smiješan vremenom je ostao u upotrebi i pored njihove sposobnosti da prilagode ili modificiraju svoju opremu, veliki nož kao njihov najdragocjeniji predmet nazvan je facon ili daga.
Brandao de Souza ili jednostavno Daga jedno je od najvažnijih oružja Veleža već četiri godine. Do sada je crveni dres nosio 149 puta što znači da mu nedostaje još jedna utakmica kako bi stigao do brojke od čak 150. Pri tome je uspio postići 50 golova te nadodati 21 asistenciju i svoje ime postaviti među probrano društvo od dvadeset najboljih strijelaca Veleža svih vremena. Vrlo vjerovatno niko nije očekivao da će nespremni i mršavi Brazilac kakav je bio pri dolasku u Mostar postati najbolji stranac koji je ikada nosi dres Veleža.
I to nije čudno s obzirom da prije Veleža Daga nije imao velike uspjehe u karijeri niti poznate klubove u kojima je igrao. Kada se pogledaju njihova imena većinom su to bili brazilski drugoligaši i amaterske ekipe, a onda je još zanimljivije pogledati koliki je uticaj takav igrač imao odmah pri dolasku u Velež jer je već u svojoj prvoj sezoni postao najbolji igrač ekipe koja će kasnije, uz konstantne nadogradnje, izboriti povratak u Premijer ligu, a onda i u evropska takmičenja.
Mijenjali su se treneri, dolazili su i odlazili igrači, Velež je nekada igrao loše, često vrlo dobro i u svim sjajnim i malo manje sjajnim trenucima Brandao je bio u ekipi, prilično standardan u svojim izdanjima na terenu sve do prošle sezone kada je zbog situacije sa ugovorom stavljen na hlađenje nekoliko utakmica nakon čega sve do kraja te sezone nije uspio pronaći pravi ritam, ali je i u takvoj formi učestvovao u deset od ukupno 50 golova Veleža.
No, kada se detaljno analiziraju brojke, Daga je u svim bitnim segmentima igre bio na skoro istom nivou kao u nekim ranijim sezonama. Usporedimo li te uspješne radnje sa sezonom 19/20 – iako je ona prekinuta nakon 22 kola- jasno se vidi da je on u prethodnoj još uvijek bio ni manje ni više nego solidan ofanzivac Rođenih. Imao je skoro isti broj udaraca, osvojenih lopti kao i identičan procenat uspješnih pasova, duele je dobivao u istom procentu od 45% te je imao isti broj driblinga i izgubljenih lopti kao u sezoni 19/20. Naravno, na takve brojke iz prethodne sezone utjecao je broj minuta koji je dosta veći jer je odigrana cijela sezona.
Ipak, u jednoj je kategoriji Brandao na vrhu, a to su kreirane šanse. Pored osam asistencija Brandao je kreirao 26 šansi što je bilo više od Ede Vehabovića i Samira Radovca. Ključan razlog takvom broju može se pronaći u golgeterskoj krizi u koju je upao Brandao. Promašivao je čiste situacije koje je u prethodnim sezonama lagano realizirao, u nekim trenucima nije imao ni sreće, a iz 19 šansi u kojima se našao uspio je postići samo dva gola. Stekao se dojam da Brandao ne može pogoditi bukvalno ništa pa je onda odlučio razigrati svoje saigrače te ih dovoditi u pozicije sa kojih su oni pogađali mreže. U ovoj prilično lošoj sezoni on je najbolji strijelac Veleža, sa tri gola u Premijer ligi, a tome je dodao i tri asistencije.
Vrlo vjerovatno svjestan potencijala koji je Brandao pokazivao kroz nekoliko sezona u crvenom dresu Feđa Dudić je odlučio, od svog dolaska pa uključujući i ovu sezonu, Dagu postaviti u ulogu unutrašnjeg napadača u ofanzivi. Iako su njihova najveća napadačka prijetnja udarci na gol, oni isključivo djeluju tako da sa jačom nogom ulaze na unutarnju stranu, odnosno u kontekstu Dage na lijevom krilu sa desnom nogom.
Često mu Rođeni brzim prijenosom lopte na lijevu stranu prave izolaciju kako bi mogao driblingom riješiti protivnika i krenuti prema sredini te akciju završiti šutom desnom nogom – golovi protiv Colerainea i Posušja -, ali mnogo češće on u trenutku kada se oslobodi čuvara dodavanjem u posljednjoj trećini pronalazi saigrače koji su u boljoj poziciji. Također, Brandao je jako bitan u igri bez lopte, odnosno presingu budući da odlično čita protivničku igru i svojim postavljanjem protivnika prisiljava na pogrešku u izgradnji napada. Utisak je da kada god Brandao igra Velež dobiva jednu sasvim novu dimenziju, mnogo opasniju i direktniju nego kada on nije u sastavu. Rođeni sa njim na terenu u rukama imaju moćno oružje kojim seciraju defanzivne slabosti protivnika i traže rješenja kako bi Brandau što prije donijeli loptu, a on će onda u nastavku akcije učiniti nešto originalno. U većini slučajeva to uspije, ponekada i ne baš, ali je poslije skoro pet godina jasno da on oplemenjuje igru Veleža na jedan sasvim neobičan način.
I ako se ubrzo završi zajedničko putovanje Dage i Veleža, proteklih nekoliko sezona pored odličnih rezultata ostati će upamćeno i po sjajnom Brazilcu u crvenom dresu koji je došao na mala vrata u Mostar i vrlo brzo izgradio ime te je u konačnici postao dragocjen predmet u rukama Dudića i Veleža.
Velikom nožu ili dagi posebnost je u dugoj i tankoj oštrici koja je dvosjekla, a Velež je u svom Dagi imao igrača koji nije bio savršen, koji je imao i još uvijek u svojoj igri ima neke nedostatke, ali je on svoje najbolje godine proveo u Mostaru kažnjavajući protivnike na karakterističan način kroz skoro 150 utakmica.
Enej Bruck
