Latest Posts

Odgovor iz groba

Kada je u maju mjesecu 2016. godine, direktor i glavni urednik bh. izdanja Večernjeg lista, Jozo Pavković, u svojoj kolumni, kojom, inače, redovito ispire mozak svom malobrojnom čitateljstvu, trijumfalno konstatirao da Veležova petokraka više neće sjati i da su umrli rođeni, malo je ko u ovoj zemlji vjerovao da će doći dan kada će se ta ista petokraka i taj isti klub nad čijim je ispadanjem u niži rang takmičenja tada likovao, sav u nacionalističkoj ekstazi i pornografskom uzbuđenju, uzdići iz već iskopanog groba i onako časno, prkosno, partizanski, poput Milje Marin, recimo, na portretu Žorža Skrigina, nasmijati mu se u lice.

Iako je Pavkovićeva kolumna “Kako su Hrvati nogometom ugasili crvenu petkoraku” u međuvremenu postala opće mjesto u septičkoj jami regionalnog jezika mržnje, navest ću nekoliko konstatacija iz iste, čisto da i oni najzluradiji ne pomisle da nešto izmišljam. Dobro, priznajem, dijelom i zbog toga što gorim od želje da ismijem Pavkovićevu vidovitost.  Ovako je, dakle, o Veležu pisao Pavković, koji je, umalo da zaboravim, svojom grobarskom lopatom dijelio večernjakove pečate bh. političarima i javnim ličnostima, među kojima je čak bilo i onih koji se javno deklarišu kao Veležovi navijači: “Velež je blijedio baš kao i nostalgija sljedbenika crvene petokrake. Boja, zvijezda na klupskom grbu, povijest kluba, nisu pomogli da se Bošnjaci nacionalno identificiraju s Veležom. Pokušaj da se iz obilježja kluba ukloni petokraka propao je, jer bez nje u grbu nije ostalo ništa. Vratili su je.”

Ili ovako: “Njezine (misli se na SFR Jugoslaviju, op. a.) petokrake još ponegdje oživljavaju sjećanja na nju. Od subote u Mostaru još jedna neće sjati. Ugasit će se kao i brojne iluzije kako se od ideologije još može živjeti. (…) Na zabranjivanju drugih i lažnim ideologijama “umrli” su “rođeni”. Itd, itd. Ko ne vjeruje u ovo što sam napisao, evo i linka: : https://www.vecernji.ba/…/kako-su-nogometom-hrvati…

U ovom kratkom osvrtu, koji nema namjeru da se bavi Pavkovićevim likom i djelom, nego prije svega da iz perspektive jednoga običnog navijača, istina, s malo više od pet godina zakašnjenja, ali i sa zadovoljstvom kakvo se u navijačkom životu osjeti svega jednom ili možda nijednom, autoru citiranog članka saopštim da se – ako to do sada već nije i sam shvatio – grdno zajebao.

A zajebao se u svemu što je izručio u toj pet i po godina staroj gomili fekalija, kojoj je, bit će, namijenio sudbinu futurističkog teksta, želeći, poput svakog velikog proroka, da svoju vidovitost podijeli s ostatkom svijeta. Kriviti zalagaonicu ili buvljak na kojem je kupio kristalnu kuglu bilo bi isto kao i kriviti proizvođača njegovog laptopa za otipkane riječi. Nije stvar u tome, jebiga, nego u nečemu drugom.

To je, recimo, odlično primijetio Dragan Markovina, koji je Pavkoviću, prije nekoliko godina, očitao bukvicu u tekstu “Bespriozorni Jozo Pavković”. Markovina je sjajno dekonstruirao sve Pavkovićeve laži i, u biti, rekao o tome sve što se trebalo reći. Ovo što ja pišem sada, iz budućnosti koja se Pavkoviću svojedobno ukazala u svoj svojoj obezveležovljenosti, jeste možda neka vrsta male, slatke osvete, ali držim, itekako, važne, prije svega da se po ko zna koji put konstatuje jedan aksiom,: mržnja je, drugovi i drugarice, oduvijek imala kokošiju mjeru za dalekovidnost.

A što se tiče Veležove petokrake, eno je, nikada veća nije bila. Jedan joj je krak zaboden u vrh Olimpa, a drugi u brdo iznad Boråsa. Čitava Evropa pod njom se pretvorila u Jugoslaviju.  I na kraju, da sam predejednik Veleža, da sam, recimo, kojim slučajem Šemsudin Hasić, pozvao bih Jozu Pavkovića u svečanu ložu, na sljedeću utakmicu Rođenih. Nek čovjek vidi kako se živi i osjeća ljubav.

Elvedin Nezirović