Latest Posts

Od Edinburgha do Doboja kod Kaknja

Recimo da priča počinje jedne jesenje noći, početkom decembra 1988. Osmina je finala Kupa Uefa, u Mostar dolazi Hearts, iliti Heart of Midlothian, vjerovatno jedini klub na planeti koji je dobio ime po nekom književnom djelu – glasoviti, istoimeni roman sir Waltera Scotta objavljen je 1818., odnosno pedeset osam godina prije nego je klub iz škotske prijestolnice zvanično osnovan – vrijeme je hladno, iznad stadiona Pod Bijelim Brijegom nebo je turobno mračno, kao da su sve one silne oblake gosti pokupili s neke shetlandske visoravni i onda ih u prtljažniku autobusa prošvercovali mimo nezainteresiranih jugoslovenskih carinika, sve do srca Hercegovine.

Hoću da kažem, da su uslovi za igru upravo onakvi kakve svi fudbaleri na svijetu, izuzev valjda onih s britanskog otočja, najviše mrze, pogotovo ako moraju juriti rezultat. Usprkos tome, Velež napada, Škoti se brane, a dvadeset pet hiljada promrzlih grla na tribinama nervozno čeka da padne gol, ni ne sluteći, zapravo, da ono po čemu će svako od njih pamtiti tu utakmicu neće biti krajnji rezultat.

Priča bi, opet, mogla da počne i skoro tri i po decenije poslije, u malom selu, pored još manjeg grada u središnjoj Bosni, pred praznim tribinama i prepunim livadama oko stadiona, pod nebom koje pomalo podsjeća na ono iz decembra 1988., gdje jedan drugi Velež igra najvažniju utakmicu u svojoj poslijeratnoj historiji. Protivnik je klub koji je te 1988., recimo, kada je Velež igrao osminu finala Kupa Uefa, bio zakovan za sredinu nekakve opštinske ili, u najboljem slučaju, međuopštinske lige, i čija povijest s Veležovom ima isto onoliko sličnosti koliko i Hercegovina sa Škotskom.

Velež, začudo, ovaj put ne juri ništa, sve je već tu, samo treba odigrati mirno i ne izgubiti, što su okolnosti kakve svi navijači na svijetu najviše mrze, izuzev valjda italijanskih, pogotovo ako se takve utakmice igraju svake trideset tri godine. Za vitalnog i zdravog čojveka to je, uz malo sreće, trećina života; za navijača, opet, čitava povijest ili, pak, čitava vječnost, zavisi od toga jeste li od onih koji čašu vide do pola praznu ili do pola punu. Trideset tri godine, hoću da kažem, Velež nije igrao važniju utakmicu od one koju je igrao te nedjelje, u Doboju kod Kaknja.

Decembar je 1988., trideset prva minuta, lopta u šesnaestercu dolazi do boga fudbala, kako već Semira Tucea naziva navijački prepjev jednog starog narodnjačkog šlagera, i on je manirom rasnog strijelca, kako bi to rekli nemaštoviti sportski komentatori, nonšalantno šalje u desni ugao Henryja Smitha, golmana koji bi vjerovatno branio i za reprezentaciju da nije imao tu nesreću da fudbal igra u eri dvojice svojih mnogo poznatijih kolega i možda najboljih golmana koje je Škotska ikada imala, Andya Gorama i Jima Leightona. Velež vodi jedan nula, stadion je na nogama, tek je trećina utakmice, što je prema satu svakog strastvenog navijača više nego dovoljno vremena da se i madridskom Realu – s Camachom, Chendom, Hugom Sanchesom i Buyom između stativa – zabiju još dva, tri komada.

Da su Tuce i društvo znali koliki je historijski, a ne, recimo, rezultatski ulog u toj utakmici, da su kojim slučajem u kakvoj kristalnoj kugli na poluvremenu mogli proniknuti u naredne trideset tri Veležove godine, pitanje je da li bi te noći Heartsov omaleni, ljevonogi centarfor iz Berwick-upon-Tweeda u Engleskoj, koji će već naredne godine potpisati za slavni Celtic i u Glasgowu dočekati zasluženu igračku penziju, taj hitri, vižljasti Mike Galloway, Pod Bijelim Brijegom plesao sambu ili pak tužni ciganski romancero. Ali u stvarnim pričama, barem onima koje govore o Veležu, kristalne kugle ne postoje, niti su igrači junaci iz bajke, nego ljudi iz stvarnog života. Pa ipak, ponekad, ali samo ponekad, kako to kaže jedna čuvena replika u Vrani, i Veležu se dogode bajke.

Treća je minuta u Doboju kod Kaknja, utakmica jedva da je i počela, a lopta već dolazi do Veležovog veznjaka Ede Vehabovića, koji se nalazi na samom vrhu šesnaesterca, skoro na istom onom mjestu odakle je Tuce, u jednoj drugoj utakmici, u jednom drugom životu, trideset tri godine ranije, savladao Henryja Smitha, glavom i bradom. Dribling, okret i šut ljevicom za gol kakav se daje jednom u životu, kao da je u tog mladića iz Gračanice, koji je fudbal učio u tamošnjem Bratstvu, ljutom protivniku doboj-kakanjske Mladosti iz osamdesetih, načas ušao lucidni duh Semira Tucea.

Velež opet vodi, opet je jedan nula, a do kraja je toliko vremena da se navijačima na susjednoj ledini čini da će proći još trideset tri godine prije nego sudija odsvira kraj.

Skoro je kraj utakmice i Pod Bijelim Brijegom, klub u plavo-bijelim dresovima, koje kao da su usput maznuli sa štrika pomoćnog stadiona na Grbavici, ima jedan jedan i samo se čeka posljednji pisak sudijske pištaljke pa da Škoti počnu pjevati “When The Hearts Go Marching In” ili isto tako njima omiljenu “Have You Heard Of The Heart Of Midlothian”. I baš tamo negdje pred kraj, skoro u sudijskom vremenu, kad se i cisterna ispred kasarne u Sjevernom logoru već spremala eksplodirati, Vladimir Gudelj je došao do jedne lopte vraćene Smithu i rutinski ga savladao za pobjedu, koja to, zapravo, i nije bila. Da je neko tada rekao da je to posljednji Veležov gol u evropskim takmičenjima, barem u naredne trideset tri godine, što je vrijeme jednog kalendara čije su zadnje minute istekle u Doboju kod Kaknja, te kišovite i hladne nedjelje, tridesetog maja, 2021., svako bi, a kamo li prosječan Veležov navijač, pomislio da taj nije baš sav svoj i da bi dobro bilo da se ode pregledati na psihijatriju.

Pa ipak, ispalo je tako da to čak i nije bilo najgore što je snašlo Velež u naredne tri decenije. Između ta dva kraja, između decembra 1988. i maja 2021., između Heartsa i Mladosti, Edinburgha i Kaknja, između Veležove posljednje evropske utakmice i utakmice u kojoj je ulog bio Veležov ponovni izlazak u Evropu, stalo je sve ono što jednom navijaču može stati pod kožu, a možda i više od toga. U gradu, u kojem osim petokrake na Veležovom grbu, baš i nije ostalo puno toga s čim se normalan čovjek može identifikovati i u kojem je početkom devedesetih započeo proces historijskog revizionizma, najprije u vidu empatije prema žrtvama komunističkog sistema, da bi, na posljetku, izjednačavajući žrtve, revizionisti nastojali izjednačiti ideologije, nacizam i socijalizam, u tom i takvom Mostaru, dakle, Velež je trideset tri posljednje godine proveo kao izbjeglica, protjeran sa svog stadiona u predgrađe, ne odričući se petokrake po cijenu definitivne i konačne propasti. Ni decenije upijanja vlage s dna ljestvice istih onih liga, samo pod drugim imenom, u kojima su osamdesetih svoje derbije igrali Mladost iz Doboja kod Kaknja i Bratstvo iz Gračanice, nisu je mogle ugasiti.

Vjerovatno ne postoji nijedan Veležov navijač kojemu ovo nije prolazilo kroz glavu, ovo i još mnogo toga, dok je mokar do gole kože stajao na ledini pored stadiona u Doboju kod Kaknja i pjevao Mostar u srcu, Velež do groba. I baš tu ova priča zavrašva, u tom malom Doboju kod još manjeg Kaknja, trideset tri godine poslije one studene hercegovačke noći kada je Mike Galloway Pod Bijelim Brijegom, u maniru Freda Astaira, otplesao par taktova sambe kako bi proslavio gol koji je njegov tim odveo u četvrtfinale Kupa Uefa. Sve i da je znao, a nije mogao znati, da je to posljednja Veležova evropska utakmica, ne bi s više sarkazma i zajedljivosti mogao njihati onim svojim heravim koljenima, izazivajući salve uvreda dvadeset pet hiljada promrzlih navijača. Posljednja, ispostavilo se – na žalost silnih Veležovih dušmana kojih, kao i pravih navijača, ima s obje mostarske strane, plus ostatak svijeta – u naredne trideste tri godine, koje u velikoj mjeri opisuju i definiraju ne samo ovaj današnji Velež, nego i život svakog istinskog Veležovog navijača. Posljednja, sve do utakmice u Doboju kod Kaknja, kada se u ljevaji Ede Vehabovića, svakom navijaču ukazao bog, Semir Tuce, lično.

Elvedin Nezirović