Velež je s Feđom Dudićem dobio trenera kakvog je trebao i to smo već jednom ili dva puta napisali. To naravno ne znači da će ova ekipa pobijediti sve do kraja, već znači da se pogodilo s najdelikatnijom od svih nogometnih odluka te da će Feđa maksimizirati ono što današnji, krhki i ponosni Velež nosi. Pobjeda protiv Zrinjskog je zaslužena, vrijedna tri boda i onog slavlja i euforije koja je nastupila nakon posljednjeg sudijskog zvižduka. Dudić je protiv Harija Vukasa, trenera sličnih nogometnih svjetonazora, uradio ono što smo predvidjeli i očekivali, igrao je bez Denisa Zvonića u zadnjoj liniji.
Kosta Manev i Samir Zeljković na stoperskim pozicijama mogli su iznijeti zadnju liniju skoro na centar, udaljiti Miljana Govedaricu i Stanišu Mandića što dalje od kaznenog prostora. Dudić je forsirajući skoro uobičajenih 4-4-2 gotovo čitavo vrijeme u sredini terena imao igrača više protiv 4-3-2-1 Zrinjskog. Na nekom kvalitetnijem nivou značilo bi to dominaciju, ali u Premijer ligi je donijelo stabilnost, što je bilo sasvim dovoljno.
Dovoljno da te realno igrački kvalitetniji protivnik ne pritisne onako kako bi mogao te da pogotkom iz neke od prilika, koje uvijek dođu, prije ili kasnije, odeš do pobjede. I desilo se upravo to. Velež je dobru utakmicu i nadogradio golom u njenom smiraju i slavlje je moglo početi.
Nogomet je nekad veći od života, a priča kapitena Zvonića jedan je od dokaza baš te tvrdnje. U dva gradska derbija zabiti po gol različitog predznaka, biti tragičar i junak, može samo u ovom i nijednom drugom sportu. Denis je zaslužio da uđe u igru i da baš on donese pobjedu.
