Kada je u novembru prošle godine Velež u utakmici Kupa Bosne i Hercegovine dočekivao Široki Brijeg, očekivao se lagan prolazak u narednu rundu, uz jedino pitanje s koliko će razlike Rođeni ispratiti neugodnog ali slabijeg rivala. Takva atmosfera je uvijek mač sa dvije oštrice – ako se pobijedi to će biti nešto što je normalno, a ako se kojim slučajem izgubi tada nastaje haos, traže se krivci, treneru skida glava, a igrači koji su do tada bili ozbiljni profesionalci zbog 90 minuta postaju obični amateri koji nisu za najvišeg ranga. Možda su ove riječi pomalo nategnute, ali Mostar je specifična sredina koja se veoma brzo zagrije, a onda još brže ohladi. Velež je očigledan primjer, a upravo te amplitude u tom slučaju najviše dolaze do izražaja. Ipak, Rođene poraz nije poljuljao i kao mnogo puta otkada je Feđa Dudić preuzeo ekipu, tim je pokazao karakter i zajedništvo te su od te utakmice pa do danas napravili niz od sedam mečeva bez poraza.
Dugačije od atmosfere u hladnoj novembarskoj večeri i ispadanja iz kupa nije bilo ni nakon remija u Bijeljini. Naglo je splasnuo optimizam koji je zračio nakon zimskih priprema, a odmah se pojavilo i nepovjerenje u ekipu i bacanje bijelog peškira prema Evropi, odnosno odustajanje od glavnog cilja ove sezone iako je Velež prethodno kolo završio u prvih pet ekipa. Da stvari budu gore, u mirnoj atmosferi među navijačima, ali sa puno ljutnje i razočarenja dočekao se izravni konkurent na tabeli koji je pobjedom na otvaranju polusezone, činilo se, najavio bolja izdanja u odnosu na prethodnu. No, Borac je bio dužnik za sve ono što se desilo Rođenim u posljednjoj utakmici u Banjaluci, pa je Dudić opet morao pronaći dobitnu formulu koja će otključati vrata zajedništva, karaktera, složnosti, i što je najvažnije kvalitete koju ova ekipa sigurno posjeduje. Boljeg protivnika od Borca, da se sve navedeno pokaže na zelenom tepihu, nije mogao izabrati. Pobjeda bi opet vratila osmijeh na lica najvjernijih i Velež bi opet mogao biti glavna tema, a Evropa legitiman cilj.
A Velež je od prvog zvižduka krenuo upravo po tri boda.
Dudić je Rođene postavio u romb, ali sa jednim iznenađenjem koje se pokazalo kao pun pogodak. Haris Ovčina je zaigrao na mjestu desnog beka, a Mehmed Ćosić je premješten u vezni red. Denis Zvonić i Konstantin Cheshmedjiev su činili stoperski par i to je uz Ovčinu bila jedina promjena u odnosu na Bijeljinu. Ćosić je imao zadatak pomagati Ovčini u zatvaranju desnog boka, a sa druge strane su Edo Vehabović i Slaviša Radović konstantno napadali slabiju desnu stranu Borca i zajedno sa Nemanjom Anđušićem stvarali višak na tom dijelu terena. Većina napada je išla upravo preko lijeve strane i Borac nije imao odgovor na to.
Banjalučani su od početka zaigrali defanzivno, bez klasičnog napadača sa Almedinom Ziljkićem u vrhu napada kojem je trebao pomagati Stojan Vranješ. Cilj Borca je bio jasan, otići iz Mostara neporažen, a njihova igra je samo pojačavala taj dojam. Dvije uske i kompaktne linije sa vrlo malo izleta naprijed. No, utisak je da je Dudić bio spreman na to. Velež je konstantno pritiskao, sa organizovanim presingom po izgubljenoj lopti, a osvojena lopta na sredini terena i brza tranzicija su omogućili da Anđušić pogodi u najboljem trenutku, na kraju prvog poluvremena.
Nastavak utakmice nije donio ništa novo. Velež je nastavio napadati, tražiti drugi gol i tako završiti utakmicu, a Borac je opet izašao bez napadačkih ambicija. Ziljkić, Vranješ i Goran Zakarić su bili nevidljivi na terenu, za razliku od golmana Bojana Pavlovića, ali ni on nije mogao ništa kod drugog gola koji je značio da je utakmica riješena. Marko Maksimović je vađenjem glavne trojke nakon gola Obrena Cvijanovića pokazao da prihvata poraz. Rođeni su bili izrazito motivisani sa energijom na visokom nivou kroz cijeli tok utakmice i možda je ova partija Veleža protiv Borca najbolja, a ujedno i najkompletnija u ovoj sezoni.
Odlično pripremljena utakmica i plan koji su Rođeni imali od početka donio je Veležu važna tri boda za mir u kući. Još jednom je Dudićeva ekipa dokazala kvalitet i valjda konačno dokazala da se ovaj Velež ima pravo boriti za evropska mjesta. Naravno da će biti i nekih kikseva u toj borbi, kao što ih ima svaka ekipa na svijetu, ali niko ne smije očekivati da će u ovako izjednačenoj ligi Velež na lagan način ostvariti velike ciljeve. Zato se u svaku utakmicu mora ući baš kao u ovu posljednju. Jer ovaj Velež najbolje opisuje jedna riječ, a ona je borba.
Pobjeda Rođenih u neobično toploj martovskoj noći i eto pozitivne atmosfere. Mostar opet sanja.
Enej Bruck
