Latest Posts

Mir u kući

Velež je u prethodne dvije sezone, odnosno od povratka u Premijer ligu, redovito imao jednog igrača sa dvocifrenim brojem postignutih golova dok se često dešavalo da Rođeni imaju dva strijelca među deset najboljih. Prošle sezone su to bili Obren Cvijanović i Fejsal Mulić, sezonu prije Brandao –koji je u 22 kola imao učinak 10 golova- baš kao i u sezoni 18/19 u kojoj je Velež izborio promociju i kada su upravo Brandao i Nusmir Fajić sa ukupno 42 pogotka prebacili Rođene u najviši rang. Ukratko, Velež je u svakoj sezoni imao pojedinca kojeg bi sistem izbacio i igrača u kojeg bi se ekipa mogla pouzdati da će povući kada je najpotrebnije ili kada igra nije na nivou na kojem bi trebala biti.

Najsvježije sjećanje upravo je prošla godina kada se stekao dojam da bi Cvijanović pogodio sa bilo kojeg mjesta na terenu i iz bilo koje situacije. Pogađao je lijevom, desnom, ponekada glavom, a onda mu se u nekom trenutku priključio Mulić i Velež je odjednom imao dva ubojita napadača. Naravno, sistem koji preferira Feđa Dudić savršeno odgovara ofanzivnim igračima i dojam je da izuzetno dobro shvataju trenutak kada trebaju početi kretnju kao i poziciju na kojoj trebaju biti kako bi iskoristili kreativnost veznog reda. Da napadači Veleža imaju dovoljan broj prilika za postizanje pogodaka pokazuje podatak da su Rođeni u prošloj sezoni kreirali 187 šansi i tom su segmentu bili druga najbolja ekipa, a po broju šuteva prva u ligi. Toliki broj šansi i udaraca znači da je Velež jednostavno morao iskoristiti taj volumen pa je samim tim bio treća najefikasnija ekipa.

Pa dobro, šta se onda promijenilo u odnosu na prethodnu sezonu?

Jednostavno, Velež ne realizira šanse kao što je to činio prije iako su još uvijek u vrhu prema broju kreiranih prilika.

Do utakmice sa Posušjem Crveni su postigli samo devet golova u 12 kola, a najbolji strijelac Veleža je Dženan Zajmović sa samo tri gola, a nakon njega Brandao sa dva koja je postigao na otvaranju prvenstva protiv Posušja. Najjače oružje Rođenih je otupilo, većina ofanzivnih igrača je daleko od dobre forme i zato Velež trenutno ima ogromne probleme. Utakmice se ne mogu pobjeđivati ako napadači ne postižu golove, a jedanaest golova Cvijanovića i devet od Mulića iz prošle sezone Rođeni moraju nadoknaditi. Odgovor na pitanje kako će to uraditi možda smo dobili u subotnjoj utakmici.

Sa velikim pritiskom pobjede Velež je krenuo na gostovanje ekipi koja se već sada grčevito bori za opstanak. No, i Crveni se pokušavaju izboriti sa svojim problemima uslijed niza loših rezultata, a onda i prilično sumorne atmosfere nakon onoga što se događalo u posljednjih nekoliko dana. Da stvari budu još kompliciranije, Velež je bio oslabljen neigranjem Slaviše Bogdanovića, Tarika isića, Samira Radovca i Zajmovića što znači da je u svakoj liniji falio po jedan bitan kotačić. Probao je Dudić izvući najbolje iz takve situacije i na teren poslati vrlo vjerovatno ono što je većina očekivala. Bilo je to standardnih 4-2-3-1 sa Denisom Zvonićem i Samirom Zeljkovićem u srcu odbrane, Slavišom Radovićem i Harisom Ovčinom na lijevom i desnom beku, Omar Pršeš i Dino Hasanović su zadržali pozicije u veznom redu kao i Edo Vehabović ispred njih, dok su Cvijanoviću u napadu pomagali Mehmed Ćosić i Alen Dejanović.

Gol u prvoj minuti Veležu je dosta olakšao posao u nastavku utakmice budući da je domaćin odmah nakon primljenog gola krenuo igrati otvorenije, a to su Rođeni iskorištavali za brzu tranziciju i napad na nepostavljenu odbranu. Ipak, kada bi se domaćin postavio u niski blok i duboko spustio odbranu Velež je imao jednostavan plan da Pršeš ili Zeljković osvoje šest ili sedam metara, povuku loptu na protivničku polovinu i pasom traže lijevo Radovića, a mnogo češće na desnoj strani Ovčinu.

Velež je tu taktičku ideju odlično uspijevao realizirati u cijeloj utakmici. U velikoj mjeri zahvaljujući Ćosiću koji bi ulazio malo prema centralnom dijelu kako bi otvorio prostor, odvukao pažnju protivničkog igrača te Ovčini omogućio ubacivanje u zadnju trećinu i neometano napao odbranu domaćina jer dolazi sa slijepe strane krilu Posušja. U ovom slučaju, Zeljković je povukao loptu osvojio nekoliko metara terena, Vehabović je u međuprostoru kao i Ćosić te bi s jednim pasom Velež mogao igrati četiri na četiri sa odbranom Posušja. Kada Ovčina ne bi stigao ispratiti napad Crvenih, Ćosić bi svakako opet ušao centralno, tražio loptu i završavao akciju baš kao što je to uradio za treći gol Veleža.

Rođeni su u 90 minuta bili jednostavno bolji od domaćina, iako je sasvim jasno da nije to bila briljantna partija. Imao je Velež problema u branjenju gotovo svakog kornera i to je nešto što se ponavlja još od evropskih utakmica. Međutim, realizacija je u ovoj utakmici bila na nivou, Velež je imao šest udaraca u okvir gola protivnika i četiri puta je bio precizan. Rođeni su posljednji put postigli četiri gola u domaćoj pobjedi protiv Mladosti DK prošle sezone, ali je u odnosu na taj meč Velež u subotu imao četiri različita strijelca.

„Dosta nekih ružnih stvari se dešavalo oko kluba. Nadvili su se neki loši trenuci i sigurno da ovako jedan rezultat nam je trebamo da podignemo samopouzdanje i vratimo vjeru. Velež nije zaboravio igrati. Iako je Velež imao krizu rezultata nije imao krizu igre…“ izjavio je Dudić nakon utakmice i u nekoliko navrata podcrtao da je Velež imao krizu rezultata.

Činjenica jeste da je ovo prva velika kriza otkada je Dudić trener Veleža i da Rođeni nisu zaboravili igrati lopte. Zato je pobjeda protiv Posušja izuzetno bitna da skine veliki pritisak sa ekipe, donese mir u kuću te da ova tri boda budu nagovještaj povratka na pobjedničke staze. Također, veoma bitno je da Velež u periodu kada su glavne napadačke opcije u padu forme timski nadoknadi nedostak golova, baš kao što je to uradio u Posušju.

Enej Bruck

Foto: FB HŠK Posušje