Latest Posts

Ljepota ružnog

Robert Hoge, autor knjige Ugly, rodio se s tumorom na licu i deformisanim nogama. Tumor je formiran u ranom razvoju, deformisao mu je nos, pomjerio oči na stranu. Noge su mu bile toliko deformisane da su kasnije amputirane. Napravio je dvadesetak operacija, pokušavajući rekonstruisati lice, nos, oči, ali svaki put sam sebi je djelovao nedovršen. I ružan, jako ružan. Kroz djetinjstvo i adolescenciju prošao je pakao, uvrede, nasilje i ismijavanje, pokušavao promijeniti život, a onda shvatio da na stvari gleda na pogrešan način.

Shvatio je da ružnoća nije suprotnost niti odsustvo ljepote i definisati je takvom sužava percepciju normalnog. Naučio je da je ružnoća dio normalnog, realnog, da je ružnoća dio njega, baš kao što je nesavršenstvo najvažniji dio svakoga od nas. Ne govorite mi da nije strašno, da sam ljepši nego što mislim, da je svako lijep na svoj način. Ne, ružan sam i tačka. I u tome nema ništa loše.

Način je to na koji se oduvijek doživljava fudbal.

I u toj igri definicija lijepoga i ružnoga, baš kao među ljudima, živa je materija koja se mijenja, sa svom svojom elastičnošću i prilagodljivošću. I nema to baš nikakve veze s onom teorijom o oku posmatrača, ona je jednako besmislena i nevažna u ovom kontekstu, jer ono što čini nečiji fudbal ružnim ne može se i ne smije definisati prema ljepoti nekog drugog. U fudbalu ta ružna vanjština (može ali) ne mora da ima bilo kakvo značenje u kontekstu karaktera, a često ni identiteta. U fudbalu je estetika prolazna, prilagodljiva, promjenjiva, ona se adaptira situaciji, vremenu i prostoru oko sebe.

Važnu lekciju o ovome lažnim fudbalskim puristima, neznalicama i pekmezama u subotu je u praksi odradio Feđa Dudić i njegovi Rođeni. Po sličnom a opet značajno različitom receptu kakvog je koristio u Tuzli i Bijeljini, Dudić je napravio jednokratni čarobni napitak i donio tri boda s Grbavice. U lonac je natrpao sve nedostatke svoje ekipe, pomiješao ih s manama protivnika, zahvatio prstohvat najboljeg začina kojeg ima, procijedio ono najbolje što suparnik daje, i dobio nešto jako ružno. Ali efikasno.

Velež je u Sarajevo otputovao bez nekoliko jako važnih igrača. Otputovao je bez pravih alternativa. Na megdan najboljoj ekipi lige, koja je uz to upravo dobila njima psihološki najvažniju utakmicu. Otputovao je i sa sramotnom, groznom tradicijom – trideset godina bauljanja poput ovce koja naivno i radosno utrčava u klaonicu – koja se pretvorila ne u pritisak, nego dio mentaliteta i identiteta. Velež je, kao i uvijek, otputovao svjestan svega toga, ali s jednom razlikom – svjestan i načina na koji to može prevazići.

Lijepo je to upakovao Amar Osim na pressici poslije utakmice. Nije upotrijebio te riječi, ali je jasno rekao, samo neznalica i budala može pomisliti da je ovo Veležovo izdanje bilo slučajnost ili da je ova pobjeda došla kao posljedica sreće. Velež je bio ružan, ali to je s razlogom bio dio većeg plana koji je – kao što je uvijek slučaj s ovim – vrlo lako mogao otići u drugom smjeru, ali ovaj put prosto nije.

Dudić je morao improvizovati sa sastavom, a prvih pet minuta pokazalo je da mora i računati na totalnu ofanzivu protivnika. Većina protivnika – statistika recimo kaže da je Sarajevo u Mostaru tuda pokušalo 49% svojih napada – kao najveću rupu u našoj ekipi vidi lijevi bok. Nije to čudo, jer tuda je curilo i u Prvoj ligi i na početku ove sezone. Ključna je tu uloga Brandaa, koji sve do dolaska Dudića nije ni razmišljao o defanzivnim zadacima. Sada su stvari drugačije, pa je on bio prvi koji je popunio rupu i Muharema Čivića doveo u komfort zonu, da igra slobodnije i lakše, svjestan da ima pomoć. Istu je situaciju imao ovaj put na drugom boku, pa je maltene čitav dvostruki blok bio na trideset metara od našeg gola.

Međutim, glavni glumac i ove subote bio je Dino Hasanović. Kako na terenu nije bilo Semira Štilića i Osim je morao hemijati, a čini se da je njegov plan bio da loptu kontroliše dvojac Petar Bojo – Mehmed Alispahić. Dudiću, zbog Osimovih problema, nije bilo teško to pročitati pa je upravo preko Hasanovića, uz pomoć Ede Vehabovića, Seida Behrama i Nusmira Fajića, učinio da ovaj dvojac skoro nestane. I to je čitava poenta – možda je na prvu djelovalo da Željo ima kontrolu, ali bilo je to daleko od dobrog. Lopta je kružila između stopera i Damira Sadikovića, i sve je spalo na jedinog raspoloženog Mladena Veselinovića koji je bio u stanju driblingom napraviti višak ili prostor za sebe. Zato su Željine šanse stale u prekide i šuteve iz daljine.

Drugi dio plana ovaj put nije funkcionisao; Vehabović nije donio kreativnost u dubinu Veležovog veznog reda, ostatak je bio odsječen, pa su se Rođeni sveli na ogroman broj pogrešnih pasova, duge lopte i totalno se ugasili u igri prema naprijed. Tako je rano postalo jasno da je Dudić ovu utakmicu doveo tamo gdje mu – kao lošijoj ekipi i autsajderu – puno više odgovara; u situaciju koju će odlučiti prekid, kontra ili nečija individualna greška.

U nastavku je Osim pokušao s igračem više na lopti. Sadiković – koji je ipak, blago rečeno, kreativniji od Jadranka Bogićevića – se, kad već nije bilo straha od Veležovih napada, pomjerio na stopera, širinu je trebao dati mladi Sedad Subašić, ali i Dudić je imao odgovor. Dario je ušao na lijevog beka, Vehabović se pomjerio prema naprijed, a ovaj put jako dobri Čivić na zadnjeg veznog. Dvije jako zbijene linije koje nisu preuzimale previše rizika omogućile su stoperima laku kontrolu nad Sulejmanom Krpićem i Velež je posao završio gotovo rutinski. 

Ništa od ovoga ne bi funkcionisalo bez doze sportske sreće i odličnog Adnana Bobića, ali Rođenima se ove subote poklopilo baš sve. Ono što im je klizalo kroz ruke čitavu sezonu, sve one stative, prečke, sudijske odluke i veliki promašaji, sada se sve vratilo i stalo u savršenu noć u odbrani, jedan prekid i jednu kontru u napadu. Fajić i Čivić, za prekid neugodne tradicije. Dovoljno.

Jer, jebiga, fudbal.

Ružan, baš onoliko koliko je trebao i morao da bude da bude tako efiksan. Odlično pripremljen, organizovan, strukturiran (defanzivni) fudbal, s jasnom idejom, gotovo savršenom disciplinom, koji je na kraju donio savršen rezultat i veselje za tako puno crvenih.

S.I.

FOTO: fkzeljeznicar.ba