Način je to na koji se oduvijek doživljava fudbal.
I u toj igri definicija lijepoga i ružnoga, baš kao među ljudima, živa je materija koja se mijenja, sa svom svojom elastičnošću i prilagodljivošću. I nema to baš nikakve veze s onom teorijom o oku posmatrača, ona je jednako besmislena i nevažna u ovom kontekstu, jer ono što čini nečiji fudbal ružnim ne može se i ne smije definisati prema ljepoti nekog drugog. U fudbalu ta ružna vanjština (može ali) ne mora da ima bilo kakvo značenje u kontekstu karaktera, a često ni identiteta. U fudbalu je estetika prolazna, prilagodljiva, promjenjiva, ona se adaptira situaciji, vremenu i prostoru oko sebe.
Važnu lekciju o ovome lažnim fudbalskim puristima, neznalicama i pekmezama u subotu je u praksi odradio Feđa Dudić i njegovi Rođeni. Po sličnom a opet značajno različitom receptu kakvog je koristio u Tuzli i Bijeljini, Dudić je napravio jednokratni čarobni napitak i donio tri boda s Grbavice. U lonac je natrpao sve nedostatke svoje ekipe, pomiješao ih s manama protivnika, zahvatio prstohvat najboljeg začina kojeg ima, procijedio ono najbolje što suparnik daje, i dobio nešto jako ružno. Ali efikasno.
Velež je u Sarajevo otputovao bez nekoliko jako važnih igrača. Otputovao je bez pravih alternativa. Na megdan najboljoj ekipi lige, koja je uz to upravo dobila njima psihološki najvažniju utakmicu. Otputovao je i sa sramotnom, groznom tradicijom – trideset godina bauljanja poput ovce koja naivno i radosno utrčava u klaonicu – koja se pretvorila ne u pritisak, nego dio mentaliteta i identiteta. Velež je, kao i uvijek, otputovao svjestan svega toga, ali s jednom razlikom – svjestan i načina na koji to može prevazići.
Lijepo je to upakovao Amar Osim na pressici poslije utakmice. Nije upotrijebio te riječi, ali je jasno rekao, samo neznalica i budala može pomisliti da je ovo Veležovo izdanje bilo slučajnost ili da je ova pobjeda došla kao posljedica sreće. Velež je bio ružan, ali to je s razlogom bio dio većeg plana koji je – kao što je uvijek slučaj s ovim – vrlo lako mogao otići u drugom smjeru, ali ovaj put prosto nije.
Dudić je morao improvizovati sa sastavom, a prvih pet minuta pokazalo je da mora i računati na totalnu ofanzivu protivnika. Većina protivnika – statistika recimo kaže da je Sarajevo u Mostaru tuda pokušalo 49% svojih napada – kao najveću rupu u našoj ekipi vidi lijevi bok. Nije to čudo, jer tuda je curilo i u Prvoj ligi i na početku ove sezone. Ključna je tu uloga Brandaa, koji sve do dolaska Dudića nije ni razmišljao o defanzivnim zadacima. Sada su stvari drugačije, pa je on bio prvi koji je popunio rupu i Muharema Čivića doveo u komfort zonu, da igra slobodnije i lakše, svjestan da ima pomoć. Istu je situaciju imao ovaj put na drugom boku, pa je maltene čitav dvostruki blok bio na trideset metara od našeg gola.
Međutim, glavni glumac i ove subote bio je Dino Hasanović. Kako na terenu nije bilo Semira Štilića i Osim je morao hemijati, a čini se da je njegov plan bio da loptu kontroliše dvojac Petar Bojo – Mehmed Alispahić. Dudiću, zbog Osimovih problema, nije bilo teško to pročitati pa je upravo preko Hasanovića, uz pomoć Ede Vehabovića, Seida Behrama i Nusmira Fajića, učinio da ovaj dvojac skoro nestane. I to je čitava poenta – možda je na prvu djelovalo da Željo ima kontrolu, ali bilo je to daleko od dobrog. Lopta je kružila između stopera i Damira Sadikovića, i sve je spalo na jedinog raspoloženog Mladena Veselinovića koji je bio u stanju driblingom napraviti višak ili prostor za sebe. Zato su Željine šanse stale u prekide i šuteve iz daljine.
Drugi dio plana ovaj put nije funkcionisao; Vehabović nije donio kreativnost u dubinu Veležovog veznog reda, ostatak je bio odsječen, pa su se Rođeni sveli na ogroman broj pogrešnih pasova, duge lopte i totalno se ugasili u igri prema naprijed. Tako je rano postalo jasno da je Dudić ovu utakmicu doveo tamo gdje mu – kao lošijoj ekipi i autsajderu – puno više odgovara; u situaciju koju će odlučiti prekid, kontra ili nečija individualna greška.
U nastavku je Osim pokušao s igračem više na lopti. Sadiković – koji je ipak, blago rečeno, kreativniji od Jadranka Bogićevića – se, kad već nije bilo straha od Veležovih napada, pomjerio na stopera, širinu je trebao dati mladi Sedad Subašić, ali i Dudić je imao odgovor. Dario je ušao na lijevog beka, Vehabović se pomjerio prema naprijed, a ovaj put jako dobri Čivić na zadnjeg veznog. Dvije jako zbijene linije koje nisu preuzimale previše rizika omogućile su stoperima laku kontrolu nad Sulejmanom Krpićem i Velež je posao završio gotovo rutinski.
Ništa od ovoga ne bi funkcionisalo bez doze sportske sreće i odličnog Adnana Bobića, ali Rođenima se ove subote poklopilo baš sve. Ono što im je klizalo kroz ruke čitavu sezonu, sve one stative, prečke, sudijske odluke i veliki promašaji, sada se sve vratilo i stalo u savršenu noć u odbrani, jedan prekid i jednu kontru u napadu. Fajić i Čivić, za prekid neugodne tradicije. Dovoljno.
Jer, jebiga, fudbal.
S.I.
FOTO: fkzeljeznicar.ba
