Bilo je to 1105 dana u kojima smo s našim klubom prošli bukvalno sve. Od sudaranja sa samim dnom i izglednim gašenjem, preko katastrofalnog rezultatskog početka u Prvoj ligi, borbe za ostanak, relativno sporedne uloge u sezoni u kojoj smo gradili tim za povratak, otvorenog rata sa sudijskom organizacijom i konkurencijom koja nije birala sredstva, do današnjeg trijumfa u Visokom i konačnog slavlja. Padovi, mnogo padova, i uspon, jedan ali vrijedan, učinili su da u posljednje tri sezone proživimo vlastitu modernu ali živopisnu verziju Božanstvene komedije, pogotovo njena prva 33 pjevanja.
Zato je današnja utakmica bila jedna od onih koju nikako i ne gledate, ne na isti način na koji ste gledali sve one do sada. Samo se čekao gol, a kada je on došao više ništa nije bilo važno, ništa osim posljednjeg sudijskog zvižduka. Zato je besmisleno pisati o tome kako smo igrali, šta je bilo dobro a šta nije, ili pričati o individualnom učinku igrača. Biće prilike za to, za mnogo ozbiljnih tekstova i analiza, ali sada niti to želimo raditi, niti smo u stanju.
Sada je najvažnije da je konačno sve gotovo. Pred nama je sedam dana i sedam noći slavlja, izbacivanja frustracije koja nas je dušila, sedam dana emocionalnog pražnjenja prije vraćanja u realnost i pripremanja za (dobro, relativno) ozbiljan fudbal koji nas čeka već za dva mjeseca.
Ekipa je odradila posao vrhunski, pod ogromnim pritiskom su reagovali savršeno, čestitke zaslužuje i Ibro Rahimić i njegov stručni štab koji je povukao nakon Ibrine kazne, i naravno kompletna uprava kluba.
Put je bio dug, predug, ali cilj je konačno ispunjen. Ali ovo nije kraj nego početak pravog puta. Zbogom Prva liga Federacije. Velež je premijerligaš. Sada je vrijeme da slavimo.
