Da kojim slučajem Denis Zvonić nije postigao gol protiv Slobode u posljednjim trenucima utakmice ili da Obren Cvijanović nije odigrao sezonu života i bio najbolji strijelac Veleža, pa i da Slaviša Bogdanović nije nevjerovatnom odbranom sačuvao tri boda na Pecari, imenicu Coleraine teško da bi negdje čuli. A vidjeli bi je jedino pri otvaranju nekog prašinom prekivrenog atlasa kako bi potražili dio gdje se nalazi karta Velike Britanije i kako bi u trenucima kada se odigrava Evropsko prvenstvo provjerili nivo geografskog poznavanja jedne od zemalja domaćina. Tamo negdje na sjeverozapadu Otoka, oko 500 kilometara od Londona i više od 100 kilometara od Glasgowa, na trenutak bi možda ugledali naziv grada Coleraine u Sjevernoj Irskoj, ali ništa više od toga ne bi bilo toliko interesantno da nam privuče pažnju.
No, Velež je nakon 33 godine konačno ugrabio evropsko takmičenje, a kuglice su mu namijenile put na Otok, na mjesto gdje je odigrao posljednju evropsku utakmicu. Sudbina je htjela da se Velež vrati u kolijevku fudbala, samo ovaj put ne u Škotsku već u gore spomenutu Sjevernu Irsku i maleni gradić Coleraine.
On se smjestio blizu rijeke Bann, najduže u Sjevernoj Irskoj, a zanimljivo je da su u blizini pronađeni predmeti koji pružaju najranije dokaze o životu ljudi u Irskoj. Sve do dvadesetih godina prošlog stoljeća kada su se dogodile političke podjele Sjeverna Irska je činila jedinstveno područje zajedno sa ostatkom otoka, odnosno Irskom. Još od srednjeg vijeka vodile su se borbe za neovisnost od Engleske, a u tim borbama su često učestvovali i Škoti koji su se tih godina sve više naseljavali u ove krajeve, ali te borbe za oslobađanje od engleske dominacije nisu imale uspjeha. Upravo će škotski mornari odigrati utakmicu u Coleraineu i taj je meč ušao u historiju kao prvi ikada koji je odigran na tlu Irske.
Fudbalski klub Coleraine se prvi put spominje 1927. godine, a nastao je spajanjem gradskih rivala, Coleraine Olympica i Coleraine Alexandre i konačnom odlukom o ulasku u Irsku ligu. Prvi predsjednik kluba bio je J.F. Hunter, a debi u ligi Coleraine je okrunio pobjedom protiv Cliftonvilla 20. augusta iste godine. Kao i većina klubova širom svijeta i Coleraine je prvih godina nastupao u jednostavnim bijelim dresovima sve do 1930-ih godina kada je boja dresova prvo promijenjena u crnu i crvenu, a godinu poslije toga u crnu. Ipak te promjene nisu donijele bolje rezultate. Klub je prvih nekoliko sezona redovito završavao u sredini tabele i bez uspjeha.
Blizina Engleske i Škotske je omogućila klubu dovođenje neafirmiranih igrača koji bi se zatim razvijali i ponovno se vraćali u matične zemlje. Jedan od takvih je bio i Peter Doherty koji nije prošao probu u Coleraineu, ali jeste njegovom rivalu Glentoranu iz kojeg je kasnije otišao u Manchester City s kojim je osvojio titulu, a onda i u Derby County gdje je osvojio kup. Kao trener je vodio Sjevernu Irsku na Svjetskom prvenstvu 1958. godine s kojom je otišao do četvrtfinala. Škot Davy Pringle je u sezoni 1932/33 postavio rekord sa najviše golova u sezoni, čak 59, a prvi trofej kluba bio je Gold cup osvojen protiv Ballymena, njihovog najvećeg rivala. U narednim sezonama, odnosno do Drugog svjetskog rata, dres kluba su između ostalih nosili reprezentativac Tommy Priestly – kasnije nastupao za Chelsea – i David Bryne koji je u Coleraine došao iz Manchester Uniteda i nedugo nakon toga postao prvi reprezentativac Irske u klupskoj historiji.
Odmah nakon Drugog svjetskog rata, u sezoni 1947/48 prvi put su igrali u finalu Irskog kupa kada su poraženi od Linfielda. Pedesete godine donijele su Coleraineu samo jedan osvojen trofej, ali mnogo važnije od toga, za klub je nastupio lokalni momak Harry Gregg koji će u narednih nekoliko godina postati prvi golman Manchester Uniteda u najskupljem transferu tih godina i koji će dobiti nadimak „heroj Minhena“ jer je u padu avionu sa igračima engleskog tima, iz vatre uspio spasiti tri saigrača, od kojih je jedan bio Bobby Charlton.
Ljeto 1961. godine je sve promijenilo. U Coleraine se vratio Bertie Peacock kako bi obavljao funkciju igrača i trenera što nije bilo čudno u tom periodu britanskog fudbala. Peacock je ponikao u klubu iz kojeg je otišao u Celtic za koji je nastupao 12 godina, sakupio 450 nastupa i pokupio sve nagrade u Škotskoj. Dao je sugestiju za bijelo plave prugaste dresove, a njegov dolazak je bio nagovještaj boljih vremena u kojima će Coleraine osvajati trofeje – posebno kupove – i igrati evropska takmičenja. Prvi nastup u Evropi je ostvaren u sezoni 1964/65 kada se Coleraine susreo sa kijevskim Dinamom. Upravo su oni bili prvi britanski klub koji je zaigrao u SSSR. Sa Peacockom na čelu, Colaraine je postao šampion u sezoni 1974/75, što će ostati njihov jedini naslov do danas. Klub je u naredne dvije decencije redovito izlazio u Europu te se susretao sa Feynoordom, Anderlechtom, Spartom, Eintrachtom…
Nakon odlaska Peacocka, Coleraine je upao u krizu rezultata iz koje će se uspjeti izvući 80-ih godina. U tome je svoj potpis imao Felix Healy, napadač kojeg je Coleraine doveo iz Port Valea i koji će biti jedan od najboljih igrača lige u tom periodu. On je i prvi igrač ikada koji je iz Irske lige uspio upisati nastup na Svjetskom prvenstvu 1982. godine. Iste godine Coleraine se susreo sa Tottenhamom u okviru Kupa pobjednika kupova. Na toj utakmici je zabilježena rekordna posjeta na stadionu, a Tottenham je u Coleraine došao kao osvajač FA kupa koji je u svom sastavu imao neke od najboljih igrača tog vremena poput Glenna Hoddlea i Raya Clemenca. Coleraine je još jednom bio blizu osvajanja lige, ali trener Jim Platt nije uspio ponoviti uspjeh Peacocka. Dres Colerainea je u toj generaciji nosio i mladi Michael O'Neill koji je kasnije otišao u Newcastle, Wigan i Dundee, a poslije igračke karijere bio je selektor reprezentacije Sjeverne Irske na Evropskom prvenstvu 2016. godine.
Sve do prijelaza u novi milenij, Coleraine nije imao velikih problema u funkcioniranju. Jednu sezonu su proveli u Prvoj diviziji, ali su se odmah uspjeli vratiti u najjači rang iz kojega više nisu ispadali. Nakon osvajanja još jednog Irskog kupa 2003. godine, Coleraine je upao u finansijske probleme. Budućnost kluba je bila u pitanju, ali navijači su se organizirali i napravili plan s kojim bi klub postao održiv. „Friends of Coleraine“ je naziv za udruženje navijača koji su odradili ogroman posao, kupili su klub i tako ga spasili od gašenja. Njihova ljubav prema Coleraineu je još jednom pokazala zašto su navijači duša svakog kluba i zašto jedan od njihovih slogana govori o Coleraineu kao jednoj velikoj porodici.
Danas je Coleraine stabilan član Premiershipa, koji je u sezoni 2019/20 osvojio Liga kup i bio u igri za osvajanje titule sve do samog kraja. Trener Oran Kearney je omiljen među igračima i njegov povratak iz St. Mirrena je stvorio dobru atmosferu u klubu koja osnova za rezultate koje Corelaine trenutno postiže sa skromnim igračkim kadrom i finansijama.
Iako je riječ u poluprofesionalnom klubu, Coleraine je prava ostrvska priča sa izrazito zanimljivom historijom. Maleni gradić koji živi za lokalni klub je sve ono što fudbal u suštini i jeste.
Enej Bruck
