Nakon dugog zimskog sna Rođeni su se u subotu ujutru probudili sa jednim jedinim ciljem. Pobijediti u Bijeljini na otvaranju polusezone i uz malo sreće sa rezultatima konkurenata već na početku poboljšati mjesto na tabeli i stvoriti pozitivnu atmosferu za nastavak. No, kako to često sa Veležom bude realizacija plana je izostala, a utisak je da ni igra nije bila ništa bolja mršavog remija na kraju. Reći će mnogi da su skoro tri mjeseca priprema bačena niz vjetar i da ovaj bod udaljava Rođene od mjesta koja vode u Europu, pogotovo zato što su izgubljena dva boda od objektivno lošijeg tima Radnika koji je bio desetkovan povredama i odlascima.
Međutim, i Velež je imao i još uvijek ima svojih problema koji nisu nerješivi, ali su trenutno dovoljno veliki da Rođenima ne daju za pravo proglasiti se favoritom protiv bilo kojeg protivnika u ligi ili favoritom u borbi sa ostalim ekipama za prva četiri mjesta. I to nije ništa katastrofalno niti loše, već je realno stanje stvari i kvalitete, a koju su možda mnogi zanemarili zbog pozicije na tabeli nakon jesenjeg dijela sezone.
Ne znamo kojim budžetom raspolaže Velež, ali je on sasvim sigurno dosta manji od izravnih konukeranta. A upravo je taj budžet bitna stavka u organizaciji svakog kluba. Koliko iznosi trošak za igrače toliko su oni kvalitetni. Velež troši onoliko koliko objektivno može, bez nepotrebnog zaduživanja i bacanja novca kojeg danas relativno malo klubova i ima. Zato se ne mogu konstantno očekivati spektakularne partije od Samira Radovca ili Obrena Cvijanovića jer ipak i oni imaju neke mane koje se postepeno ispravljaju, a onda i oni napreduju. Velež još nema mogućnost da dovodi skupe igrače sa velikim ugovorima koji tih mana imaju malo, pa je do tog trenutka svako pojačanje mačak u vreći. Naravno, ovo ne mijenja činjenicu da je Velež zakazao sa nedovođenjem novog igrača na mjesto stopera, a da su se pri tom riješili Faruka Bihorca i Muharema Čivića koji su to mjesto često pokrivali pa je tako veznjak Melvin Osmić sa Denisom Zvonićem činio stoperski par u Bijeljini.
Činjenica je da su i povrede poremetile sistem igre pa je u odnosu na posljednju odigranu ligašku utakmicu, samo pet igrača i tada i u subotu bilo u prvih 11. Feđa Dudić je izveo standardnu formaciju 4-2-3-1 sa ofanzivnim bekovima koji su se podizali dosta visoko i tako probali napraviti višak u napadu. Radovac i Dino Hasanović su zauzeli mjesto na sredini terena zajedno sa Edom Vehabovićem koji je trebao povezivati vezni red sa napadom. Upravo to je izostalo i Velež je, posebno u prvom poluvremenu, imao velikih problema da loptu prenese u zadnju trećinu pa su često napadi završavali na sredini terena ili su stoperi dugim loptama tražili napdače koji su bili pokriveni, a u nekim trenucima i statični. Nemanja Anđušić i Obren Cvijanović su bili odsječeni, a nije bilo ni prepoznatljivih okomitih ulazaka kroz dobro organiziranu odbranu Radnika.
Da stvari budu gore, Hasanović je u drugom poluvremenu dobio crveni karton baš kada se činilo da Velež uspijeva nametnuti svoju igru. Dudić je odmah počeo zatvarati utakmicu, vrlo vjerovatno svjestan da je bolje ne izgubiti, a to su pokazale i izmjene. Pojačao je sredinu terena, a u napad gurnuo Brandaa nadajući se da bi mogao pobjeći stoperima protivnika koji je čini se isto tako bio zadovoljan bodom.
“Kad dobiješ crveni karton onda moraš biti zadovoljan kada ne izgubiš. Morali smo riješiti utakmicu u prvom poluvremenu“ rekao je Dudić na kraju utakmice i bio donekle u pravu. Da bi Velež riješio utakmicu u prvih 45 minuta, morao je biti mnogo bolji. Rođenima je falilo kreacije u sredini terena, falilo je ubacivanje bekova iz drugog plana i agresivnija krila. Rezultat pokazuje da je to izostalo, a bod uz sve navedene probleme u igri na otvaranju sezone nije ni dobar, a ni loš. Jedna utakmica ne znači da su pripreme odrađene loše i da Velež neće uhvatiti Europu.
Liga je maraton i tek smo prošli polovinu trke.
Forza Velež!
ENEJ BRUCK
