Latest Posts

Individualizam

Tokom priprema za novu sezonu ekipa Liverpoola dva je puta mijenjala svoju bazu. Prvi dio priprema odrađen je u Evianu, malenom gradiću na sjeveroistoku Francuske odakle su se nakon dvije sedmice preselili malo istočnije, tačnije u Austriju i završetak priprema dočekali potpuno izolovani od javnosti jer je prvi veći grad udaljen 60-ak kilometara od njihovog trening kampa. Odabir takvog mjesta nije bio nimalo čudan, Liverpool je trebao u miru napuniti energiju te istovremeno uigravati nove mehanizme, a više od svega toga ekipa je trebala vrijeme za sebe kako bi se povezali i stvorili hemiju, a to je esencijalni element u pobjeđivanju.

„Riječ je o timu. To je prvo. Radi se o kolektivu. Učinilo nas je onim kakvi smo trenutno. O tom pravilu se ne pregovara. Unutar našeg sustava sve je moguće, ali izvan ovoga ništa nije moguće. Želimo igrače s energijom, vatrom“  izjavio je pomoćni trener Pep Lijnders na samom kraju napornih priprema te dodao da žele da tim prihvati da zajedno potpisuje jednogodišnji ugovor. „Ono što pod time podrazumijevamo je da se godinu dana borimo sa svim što imamo, svi zajedno, samo za jednu metu. Postanite tim protiv kojeg nitko ne želi igrati, tim koji može pobijediti najbolju momčad. Ništa više, ništa manje“ rekao je Lijnders i savršeno objasnio koliko je za tim od 22 čovjeka bitan zajednički duh.

Uostalom, fudbal je ekipni sport pa su Lijndersove riječi prilično logične. No, u praksi je to zajedništvo teško postići. Dovoljan je jedan individualac koji se osjeti važnijim i boljim od drugih da poremeti ravnotežu i sistem. Uz to, da je tako lako postaviti dobre odnose u ekipi problemi ne bi postojali, ekipe bi osvajale titule, a smjene trenera bi bile svedene na minimum. No, jedina je istina da ne živimo u perfektnom svijetu i da stvari, ipak, funkcionišu na drugačiji način. Nijedan trener nema magičan štapić u rukama kojim bi riješio probleme u ekipi, a fudbal je postao sport u kojem su problemi iznimno složeni i u kojem nema prostora za grešku. Nije realno očekivati bezgrešnost od bilo koga, pogotovo ne od onih koji obavljaju javan posao i koji su svake sedmice na iskušenju.

Feđa Dudić je odradio nevjerovatne dvije sezone sa Veležom. U debitantskoj na klupi Veleža uspio je Rođene odvesti, za nešto više od petnaest kola, od donje polovine tabele do šestog mjesta prije nego će se prekinuti sezona. Onda je zasukao rukave i vrlo vjerovatno silno motiviran uspio istu energiju prenijeti na igrače koji su u prethodnoj sezoni igrali najljepši fudbal u državi, nanizali 20 i nešto utakmica bez poraza i odveli Velež u Evropu nakon tri decenije. I to su činjenice koje govore da je Velež bio na dobrom putu. Dudić je donio nove metode pogotovo u pripremi utakmica, osvježio svlačionicu i uz sistematičan rad dao svoj pečat igri Veleža. Kroz dvije sezone Rođeni su ponekada gubili bodove  kada su bili bolji, osvajali ih kada nisu odigrali na nivou, no, jedina je konstanta u pedeset utakmica na kojima je Dudić vodio Velež bila borba. Za svaku loptu, za svaki dio terena, za dres , za zajednički cilj i ta borba je bila baza na koju je onda Dudić nadograđivao ostale segmente.

Također, Dudić  niti u jednoj utakmici u svom mandatu nije razmišljao ziheraški. Velež je uvijek bio spreman ići na pobjedu, napasti protivnika od prve minute bez obzira na njegov kvalitet. Rođeni su pressingom po izgubljenoj lopti izluđivali protivnike, nekada je odbrana škripila, ali je zato Velež u napadu uvijek imao savršeno jasnu ideju i plan u igri, ugirane mehanizme i igrače koji su odlično uklopljeni u sistem. I na kraju, Velež je bio spreman na borbu jer je postojalo zajedništvo i sinergija na terenu. Znate ono, jedan za drugoga.

Dojam je da polovinu od ovoga gore nabrojanog Velež nema u ovoj sezoni. Samo 13 bodova i deseto mjesto u trenucima kada su mnogi pomislili da bi Crveni mogli biti ozbiljan pretendent na titulu. Mnogo je razloga za ogromne oscilacije u igri, ali poraz od Zrinjskog i samo jedan osvojen bod u Prijedoru je ogolio suštinu. Naravno, nije u pitanju jedan poraz ili jedna loša predstava. Činjenica je da se Velež  muči još od ispadanja iz Evrope i prilično je jasno da je u nekom trenutku skrenuto s pravog puta.

Tri udarca u okvir gola u dva derbija u periodu od mjesec dana nisu samo plod „nedostatka želje, motivacije i voljnog momenta“ kako je to Dudić izjavio poslije poraza od Zrinjskog. Šta znači taj nedostatak želje i volje? Da utakmicu između dva profesionalna tima uvijek pobjeđuje onaj koji ima želju i volju, a ne igru? Jedan udarac na gol Zrinjskog nije rezultat želje ili volje, to je jednostavno rezultat konfuznog plana i pripreme utakmice. To je posljedica loše igre i loših odluka u toku utakmice. Da je pobjeđivati u fudbalu tako jednostavno onda je potpuno nepotrebno analizirati igru i ključne situacije tokom 90 minuta. Potrebno je eto imati samo više želje i pobjeda će doći. To nije način na koji se objašnjava uzrok poraza i nikada ne bi trebao biti. Pa čak i da nije bilo želje, činjenica jeste da je upravo Dudić zadužen da ekipa ima želju što opet znači da se krivica ne može prebaciti samo na teren.

A na terenu Velež odaje dojam iscrpljenog i zasićenog tima punog indiviudalaca. Očigledno je da pojedinci nisu na nivou na kojem su bili prije, neki su u glavama još na Olimpijskom stadionu u Atini ili Boras areni, neki spremaju kofere zbog pet odličnih utakmica u Evropi, a neki su dostigli maksimum i stagniraju. I to nije ništa čudno jer je polovina ekipe tu već više od tri godine. Upravo su oni prošli najteži put, od opstanka u Federalnoj ligi do sjaja u Konferencijskoj. Mnogima je to bi vrhunac karijere u dresu Veleža i to zasićenje je prirodan tok koji je Velež morao dočekati spreman i riješiti ga u pravo vrijeme. Taj period za rješavanje igračke križalje i provjetravanje svlačionice morao je biti tokom ljeta bez obzira na uspjeh koji se ostvario. No, ni taj trenutak nije iskorišten na pravi način već je Velež nastavio letjeti pri tom ne uzimajući vrijeme kako bi se hladne glave porazgovaralo i razmislilo o sljedećoj stepenici.

Velež je opet loše odradio prijelazni rok u trenutku kada je to najmanje smio sebi dozvoliti. U utakmici protiv Zrinjskog u prvih 11 u crvenom dresu je zaigralo samo jedno ljetno pojačanje i to igrač koji je na posudbi još mjesec dana. Taj podatak dovoljno dobro pokazuje da u Velež u tom segmentu ima ozbiljnih problema i da je taj problem prisutan već dugo. Na osnovu toga je jasno da Velež nije imao plan za rješavanje igračkog kadra i da je upitno da li on uopšte postoji za zimski prijelazni period ili će se i dalje nastaviti sa improvizacijom. Činjenica je da na tom polju Velež  ima ogromnih problema koji se uporno ponavljaju.

Liverpool je primjer ekipe koja je skoro dva mjeseca potrošila na jačanje odnosa u ekipi, na stvaranje zajedništva. Prošlosezonski Velež je najbolji primjer koliko to može pomoći u ostvarenju cilja u sezoni, a ovosezonski Velež je primjer kako se to zajedništvo vrlo brzo može raspasti ukoliko samo jedan kotač zastane.

U lancu Veleža zastali su gotovo svi kotači, a utisak je da se krivica pokušava prebaciti sa jednog na drugi. To nije način na koji Velež može izaći iz krize i umjesto da se energija gubi na pronalaženje krivaca rukovodstvo kluba mora ojačati sve odjele unutar Veleža. Naravno da ta odluka iziskuje određena financijska ulaganja i pronalaženje kvalitetnih ljudi, ali bi sasvim sigurno Velež izgledao kao ozbiljan kolektiv sa jasno postavljenim ciljom koji se želi ispuniti.

Najvažniji ugovor koji je trebao biti potpisan, nije. Onaj Lijndersov jednogodišnji koji je trebao sklopiti sve elemente za uspjeh u jednu cijelinu. No, za Velež još uvijek nije kasno ukoliko i oni na terenu, ali i van njega prihvate svoje greške i shvate značaj situacije u kojoj se Velež trenutno nalazi.

Enej Bruck