Latest Posts

Gospodin iz sjene

Ono što je spada među teže stvari u pisanju tekstova i uopšte bavljenja novinarstvom jeste kako izbjeći pretjeranu subjektivnost. Posebno o onim temama koje su vam najbliže. Tu malo koja škola može pomoći i standardni klišei da novinari moraju bIti objektivni bez obzira na sve ne znače ništa. Uostalom, baš svako ko nešto napiše je ustvari na papir prenio svoje subjektivne dojmove.

Međutim, postoje situacije i ljudi koje zaslužuju da se otpuste sve kočnice i da se o njima ipak piše onako kako vam emocije sugerišu. A za mene to mora biti baš ovaj put, jer heroj ove priče je čovjek za kojeg moram reći da je meni u posljednjih nekoliko godina najdraži igrač u našem dresu. Elmir Kuduzović.

Jednostavno nisam mogao tek tako da pređem preko činjenice da je napustio naš klub prije petnaestak dana, iako je to bilo u neku ruku i očekivano, a da mu barem ne posvetim malo pažnje. Jer on je tu pažnju definitivno zaslužio.

Znamo da je u današnjem fudbalu vrlo malo onih pravih, old school igrača. Iako možda i ne posjeduju neku veliku fudbalsku kvalitetu to nadomjeste borbom i poštovanjem kluba, saigrača i navijača. Dres natope znojem, ostave na terenu i više nego što mogu, ali opet nikad nisu u prvom planu. Oko njih nema problema, nema tračeva, nema velikih razgovora i naslovnica u medijima. Ali takve igrači poštuju. Pogotovo ih poštuju oni najvjerniji i najiksreniji navijači, oni koji su svake subote tu. Jer bez obzira na sve, mogli su se pouzdati u svakom trenutku i na svakoj utakmici, u požrtvovanost i podređivanje sebe timu. Zato su takvi igrači veliki, pa makar bili i u sjeni. A jedan takav je Kuduzović.

img

Prije tri godine u ovo je vrijeme rijetko ko vjerovao da ćemo ubrzo gledati premijerligaške ekipe na našem stadionu. Ekipa se svakim prelaznim rokom nadograđivala, a u pohodu na Premijer ligu trebao nam je pomoći i Kuduzović. Iako već u poznim igračkim godinama, imao je dosta toga ponuditi, ali i prenijeti iskustvo na jednu od najmlađih ekipa u historiji kluba.

Ponikao u Radničkom iz Lukavca vrlo dobro je poznavao Prvu ligu Federacije i sve ono što ona nosi. Iako nije ostvario zapaženiju inostranu karijeru, njegov CV sadrži imena Željezničara, Slobode, Čelika… Prošao je kroz sito i rešeto našeg fudbalu, tako da je njegov dolazak doista i izgledao kao dobar potez. Vremenom je dobio i kapitensku traku, a ni nju u tom trenutku nije želio uzeti prije konsultacije sa saigračima. Ponašanje koje je pokazivao na terenu i van njega bilo je kapitensko. Uvijek prvi da stane pred navijače, čak i onda kada su se prikazivale loše partije. Ali, i mi smo kao i on znali da je dao maksimum, a to je najvažnije.

Iskustvo je bilo vidiljivo iz svakog pokreta, a ponašanje na treninzima onako kako se i očekuje od nekoga ko ima zadatak da i na mlade prenese znanje stečeno tokom karijere. U odbrambenoj liniji pokrivao je najčešće poziciju stopera, iako je u nekoliko navrata odigrao i na poziciji lijevog bočnog. U skoro tri godine zabilježio je 48 utakmica i postigao jedan gol.

Jesenji dio Premijer lige obilježile su mu povrede i samo tri nastupa. Rastanak je bio neminovan i to se na kraju desilo. Od puke statistike, ocjene njegove igre mnogo važniji je njegov odnos koji je pokazao prema klubu. Nikad u prvom planu, a uvijek u sitnicama pokazao koliki je velik. Čak i onda kada je u prijateljskoj utakmici protiv Širokog Brijega ušavši u igru, kapitensku traku dobijenu od Denisa Zvonića predao mladom golmanu Edisu Rahimiću koji je ponikao u našoj omladinskoj školi. Potez koji definira njegovu karijeru i koji će mi ostati u sjećanju pri spominjanju njegovog imena.

Nekada i oni ljudi koji ne pričaju puno mogu svojim djelima postati glasni. U modernom fudbalu koji obiluje sveprisutnim zvijezdama i njihovim životima pored fudbala lijepo je za promjenu viditi igrače kojima je na prvom mjestu posao za kojisu plaćeni. Dodatni je bonus ako se uz to povežu sa klubom i osjećaju šta predstavlja navijačima. Oni se ne moraju isticati, svoju priču pričaju iz sjene i ostavljaju trag u srcima fanatika.

Enej Bruck