Međutim, postoje situacije i ljudi koje zaslužuju da se otpuste sve kočnice i da se o njima ipak piše onako kako vam emocije sugerišu. A za mene to mora biti baš ovaj put, jer heroj ove priče je čovjek za kojeg moram reći da je meni u posljednjih nekoliko godina najdraži igrač u našem dresu. Elmir Kuduzović.
Jednostavno nisam mogao tek tako da pređem preko činjenice da je napustio naš klub prije petnaestak dana, iako je to bilo u neku ruku i očekivano, a da mu barem ne posvetim malo pažnje. Jer on je tu pažnju definitivno zaslužio.
Znamo da je u današnjem fudbalu vrlo malo onih pravih, old school igrača. Iako možda i ne posjeduju neku veliku fudbalsku kvalitetu to nadomjeste borbom i poštovanjem kluba, saigrača i navijača. Dres natope znojem, ostave na terenu i više nego što mogu, ali opet nikad nisu u prvom planu. Oko njih nema problema, nema tračeva, nema velikih razgovora i naslovnica u medijima. Ali takve igrači poštuju. Pogotovo ih poštuju oni najvjerniji i najiksreniji navijači, oni koji su svake subote tu. Jer bez obzira na sve, mogli su se pouzdati u svakom trenutku i na svakoj utakmici, u požrtvovanost i podređivanje sebe timu. Zato su takvi igrači veliki, pa makar bili i u sjeni. A jedan takav je Kuduzović.
Prije tri godine u ovo je vrijeme rijetko ko vjerovao da ćemo ubrzo gledati premijerligaške ekipe na našem stadionu. Ekipa se svakim prelaznim rokom nadograđivala, a u pohodu na Premijer ligu trebao nam je pomoći i Kuduzović. Iako već u poznim igračkim godinama, imao je dosta toga ponuditi, ali i prenijeti iskustvo na jednu od najmlađih ekipa u historiji kluba.
Ponikao u Radničkom iz Lukavca vrlo dobro je poznavao Prvu ligu Federacije i sve ono što ona nosi. Iako nije ostvario zapaženiju inostranu karijeru, njegov CV sadrži imena Željezničara, Slobode, Čelika… Prošao je kroz sito i rešeto našeg fudbalu, tako da je njegov dolazak doista i izgledao kao dobar potez. Vremenom je dobio i kapitensku traku, a ni nju u tom trenutku nije želio uzeti prije konsultacije sa saigračima. Ponašanje koje je pokazivao na terenu i van njega bilo je kapitensko. Uvijek prvi da stane pred navijače, čak i onda kada su se prikazivale loše partije. Ali, i mi smo kao i on znali da je dao maksimum, a to je najvažnije.
Iskustvo je bilo vidiljivo iz svakog pokreta, a ponašanje na treninzima onako kako se i očekuje od nekoga ko ima zadatak da i na mlade prenese znanje stečeno tokom karijere. U odbrambenoj liniji pokrivao je najčešće poziciju stopera, iako je u nekoliko navrata odigrao i na poziciji lijevog bočnog. U skoro tri godine zabilježio je 48 utakmica i postigao jedan gol.
Jesenji dio Premijer lige obilježile su mu povrede i samo tri nastupa. Rastanak je bio neminovan i to se na kraju desilo. Od puke statistike, ocjene njegove igre mnogo važniji je njegov odnos koji je pokazao prema klubu. Nikad u prvom planu, a uvijek u sitnicama pokazao koliki je velik. Čak i onda kada je u prijateljskoj utakmici protiv Širokog Brijega ušavši u igru, kapitensku traku dobijenu od Denisa Zvonića predao mladom golmanu Edisu Rahimiću koji je ponikao u našoj omladinskoj školi. Potez koji definira njegovu karijeru i koji će mi ostati u sjećanju pri spominjanju njegovog imena.
Nekada i oni ljudi koji ne pričaju puno mogu svojim djelima postati glasni. U modernom fudbalu koji obiluje sveprisutnim zvijezdama i njihovim životima pored fudbala lijepo je za promjenu viditi igrače kojima je na prvom mjestu posao za kojisu plaćeni. Dodatni je bonus ako se uz to povežu sa klubom i osjećaju šta predstavlja navijačima. Oni se ne moraju isticati, svoju priču pričaju iz sjene i ostavljaju trag u srcima fanatika.
