Latest Posts

Dva lica pobjede

Arturo Graf, italijanski pjesnik, nekada davno je napisao da znanje i pravda govore, dok sa druge strane neznanje i nepravda urliču. Istinsku nepravdu smo osjetili na svojoj koži u prethodnom kolu u Banjaluci. Poslije toga se vrlo teško psihološki vratiti u normalan ritam jer bez obzira koliko pokušavali zaboraviti šta se desilo, ipak ste svjesni da su trud i priprema tokom sedmice bili uzaludni. A u fudbalu je psihologija bitan dio baš kao i u životu. Od glave sve počinje i ako je ona u pravom modu onda je i sve ostalo prati.

Velež je pod Feđom Dudićem u nekoliko navrata pokazao da se zna nositi sa teškim izazovima, a priprema utakmice sa Slobodom je bila upravo takva. Možda je i pauza od dvije sedmice pomogla da se strasti nakon Borca koliko-toliko smire i da se Rođeni pomire sa činjenicom da je utakmica izgubljena i da je sljedeća utakmica i pobjeda protiv Slobode važna za povratak na pravi put. A to je ipak malo teže učiniti u praksi. I to su Rođeni osjetili u prvom poluvremenu.

Dudić je opet kombinovao, izmišljao i improvizirao, pa su u stoperskom paru zaigrali Faruk Bihorac i Muharem Čivić. Umjesto Samira Zeljkovića je u tim uskočio Samir Radovac – nakon odrađene suspenzije – kao i Edo Vehabović na mjestu ofanzivnog veziste. Brandaa je na lijevom krilu zamijenio Nemanja Anđušić i tako upisao svoj prvi početak u crvenom dresu. Bilo je to standardnih 4-2-3-1, ali je Velež u takvom sistemu u prvih 45 minuta imao problema.

Dojam je da je Sloboda to očekivala i spremno dočekala ono što je Dudić zamislio. I pored gola Fejsala Mulića, Velež jednostavno nije izgledao dobro. Previše puta su Tuzlaci jurišali po lijevoj strani odbrane Veleža koja je imala velikih problema. Upravo na tom mjestu je zaigrao Anđušić pa je možda i on nedovoljno priviknut na sistem Dudića i velike defanzivne zadatke koje imaju krila Rođenih. U napadu se, očekivano, osjetio nedostatak Guze jer su Rođeni malo toga uspjeli kreirati iz igre. Sloboda se branila u niskom bloku i čekala priliku da Dženis Beganović i Said Husejinović izvedu neku magiju pred golom Adnana Bobića, ali nje nije bilo jer je, prije svega, Bihorac još jednom –poslije Mladosti, Radnika– odradio odličnih 90 minuta. On je veliki dobitak u posljednjih nekoliko kola, baš na mjestu stopera koje je Veležu u ovoj sezoni popriličan problem.

Drugi dio je Velež odigrao odlično. Bilo je to novo lice Rođenih jer su zaigrali mnogo bolje. Dva postignuta gola –Anđušića i Radovca- i još nekoliko lijepih akcija su pravi pokazatelj da je onaj pishološki uteg koji su Rođeni nosili dvije sedmice skinut sa zviždukom za kraj prvog poluvremena. Vrlo vjerovatno je to uzrok loše igre, ali činjenica je da su i sa njom Rođeni bili u vođstvu. Sloboda se predala nakon drugog gola, a onda je trećim završen posao. Radovac je, pored postignutog gola, odigrao fenomenalnu utakmicu i opet bio najbolji igrač Veleža. Započinjao je napade crvenih, dolazio u posljednju trećinu i prekidao rijetke izlete Tuzlaka naprijed. Njegov razvoj je očigledan i čini se da je uhvatio formu u pravom trenutku.

I Dudić je na pressici poslije utakmice na dobar način poentirao ono što krasi Velež pod njegovim vodstvom, a to je da su se Rođeni na poluvremenu dobro prilagodili i da je to imalo ključni uticaj na ishod. Ta prilagodljivost Veležu donosi bodove i pored svih problema sa igračkim kadrom. U ovoj utakmici su Rođeni bili ranjivi u prvom poluvremenu, bilo to kroz središnji dio terena ili po lijevoj strani i to je nešto što će se morati ispraviti jer će to kvalitetnije ekipe znati kazniti. Ali ipak raduje činjenica da su Rođeni još jednom pokazali zrelost i ozbiljnost u pristupu.

Velež svoje znanje govori kroz pobjede koje su ostvarene na sportski način, a neznanje i nepravda mogu vrištati, ali brzo izgube glas. A naš će se konstantno čuti, sve dok je sport u prvom planu.

Forza Velež!

Enej Bruck