Latest Posts

Dan (dva) poslije: Novotravnički individualizam

Nekad je za jasan utisak potrebno malo više vremena. U slučaju Veleža, potrebno je da ispari – ili šta već droge rade – sav onaj leksilijum na koji nas naši Rođeni navuku, pa da tek onda vidimo kompletnu sliku onoga što je klub u jednoj utakmici napravio.

Bez obzira na to kad podvlačite crtu, minut ili dva dana poslije utakmice, prioritet je, pogotovo u utrci u kakvoj smo mi, samo jedan. Rezultat. Rođeni su u Novom Travniku pobijedili, nastavili seriju koju su morali nastaviti, i to je daleko najvažnije. Sve ostalo je samo kulisa.

Velež je pobijedio, Velež je i dalje prvi.

Međutim, fudbal je nemilosrdan, i prije ili kasnije će te kazniti ako pokušaš bježati od činjenica. Odnosno one najvažnije, a to je kako izgledaš u devedeset minuta loptanja. A Velež je u novotravničkih i kišovitih devedeset minuta bio slabašan i neuvjerljiv, sam je sebe doveo u situaciju da postane nervozan i opasno je visio.

Odgledate li samo snimak s najvažnijim trenucima izgledaće vam ovo što smo napisali kao kompletna budalaština. Jer Velež je, prema njemu, pogotovo u prvom poluvremenu, stvorio veliki broj prilika, stalno napadao, probijao odbranu domaćih često i lako. Međutim, nekada i vlastite oči varaju, ako nemaju kompletnu sliku. A ona je takva da se Velež jeste mučio, da je u posjedu bio većinom bezidejan, da ono što je napravljeno nikako nije bilo posljedica nekog plana ili sistema nego isključivo ogromne razlike u individualnoj kvaliteti.

Opet, činjenica je i to da su ovakve utakmice u situaciji u kakvoj je Velež neminovnost. Neugodan protivnik koji nema apsolutno ništa za izgubiti, vjerovatno premiran od konkurencije, a i da nije ima veliku želju da dobije Veleža, što na svom jako lošem terenu uz pomoć onakvog (ne)vremena možda i može. Pritisak je na leđima mlade ekipe koju imamo, svaka nova minuta povećava nervozu, pogotovo ako ide loše, ako dogovor iz svlačionice ne funkcioniše, a ovdje nije funkcionisao, priznali su to i igrači i struka. Voda u ušima i sve je moguće i može te izvući samo spomenuti fudbalski individualizam i to što imaš igrače koji iz ničega mogu napraviti nešto. Što Seid Behram, pokazalo se još jednom, jeste. Što Haris Ovčina, također se pokazalo, jeste.  I što je ovo ekipa koja, u odnosu na sve ostale u ligi, ima najviše takvih igrača, onih koji mogu presuditi.

Rahimić je počeo u standardnom sistemu s tri napadača, ali pokazalo se još jednom da Berisha na krilnoj poziciji nije najbolji izbor. Radi se o dobrom igraču, nema sumnje, ali reklo bi se klasičnom napadaču koji bi možda izgledao bolje sam ili u paru s Fajićem, ali nikako blizu aut liniji. Inercija ga vuče unutra, a s njom se i naš plan da raširimo i umorimo protivnika automatski neutralizira. Napisali smo to već nekoliko puta, ali svaka utakmica otkrije iste stare probleme, a najveći je svakako bekovska pozicija. Bez Darija je taj problem još očitiji, i tu je najviše škripalo, čak natjeralo Rahimića da s Alikadićem i Marquesom pravi promjenu u formaciji, ali srećom rupe su pokrpane a Bobić je i četvrtu utakmicu zaredom završio bez primljenog gola. 

Još jedna najteža i najvažnija je apsolvirana, loša igra sakrivena je iza odličnog rezultata, ali valja nama igrati njih još pet, puno važnijih i puno težih od ove. Prostora za kiks nema, sada ekipa opet mora detektirati vlastite pogreške, pokušati ih otkloniti i potpuno se fokusirati na Orašje. Oni u Mostar dolaze rasterećeni i motivisani, i puno opasniji od Novog Travnika, pa se mora biti i puno bolji da bi ga ih se dobilo.

Another one bites the dust, idemo dalje.

Rođeni!