Latest Posts

Bol, patnja i ljubav

Bol, patnja i ljubav

U životu često postoje stvari koje se ne mogu tako lako opisati riječima. Uglavnom je to široki raspon osjećaja prema nekome ili nečemu, što drugi koji ne gaje iste osjećaje baš i ne razumiju. Posebno ne kada se radi o ljubavi prema klubu kojeg si zavolio još od malih nogu ne znajući da će te ta ljubav u budućnosti koštati mnogo živaca, neprospavanih noći i potrošenih dana. Ali, kada se ostvari pobjeda sve to postaje manje bitno i tek onda shvatiš koliko je čudno da ti neka tri boda uljepšaju život u narednoj sedmici i da već u subotu navečer nestrpljivo čekaš sljedeću utakmicu i neke ljude u crvenim majicama kako guraju loptu u mrežu.

Kada navijaš za Velež sve si emocije iskusio po nekoliko puta. Spreman si na sve nevjerovatne situacije koje se često događaju, ali nastavljaš dalje jer si već dugo u tome. Porazi uvijek padnu teško, ali si vremenom postao dovoljno iskusan da znaš da je najbolji odgovor na to još jača ljubav.

A odlazak u Doboj Kakanj je bio upravo to. Bez puno dogovaranja i vaganja idemo – valjda jedinim načinom – pogledati novi taj novi čin. Iako su trenutno tribine prazne, ima drugih mjesta da se proviri šta se dešava iza zavjese koju su priredili moćnici u foteljama pri potpisivanju ugovora o televizijskim pravima. Neka njih u foteljama, livada i pruga su u današnjem vremenu VIP loža za sve one koje – još uvijek – zanima ova naša Premijer liga.

Na terenu je Velež morao popraviti dojam sa Otoke.

Nakon burne sedmice, raznih propitivanja i sumnji u ekipu i Feđu Dudića pobjeda se nametnula kao imperativ. Dudić je vrlo vjerovatno svjestan toga, posegnuo za svojim joker oružjem i Velež postavio u romb. Nova lica u početnom sastavu bila su Faruk Bihorac, Dario Ferreyra i Omar Pršeš. Bihorac je sa Konstantinom Cheshmedjievom činio stoperski par, a Dario zauzeo mjesto desnog beka. Pršeš je sa dva Samira, Radovcem i Zeljkovićem pokrivao sredinu terena uz pomoć Ede Vehabovića. U napadu su Obren Cvijanović i Fejsal Mulić imali zadatak biti blizu protivničkim stoperima i vršiti presing na zadnju liniju Mladosti, ali i tražiti slobodan prostor između veznog reda i odbrane protivnika. Nije to bilo ništa što već nismo vidjeli od Rođenih u toj postavci.

Za razliku od utakmice protiv Olimpika, borba i voljni momenat su ovaj put bili na nivou. Nedostatak individualne kvalitete se jedino na taj način može nadoknaditi i za to je Velež na kraju nagrađen. Prvo poluvrijeme je proteklo u dominaciji Rođenih i pored gola Mulića sa penala, Slaviša Radović je zatresao prečku iz slobodnog udarca, a Mulić je mogao biti i junak prvih 45 minuta da je bio precizniji nakon šuta sa lijeve strane. Glavni igrači Mladosti, Nedim Hadžić i Amer Hiroš bili su totalno neutralizirani i bezidejni. Najveće pohvale za taj posao zasigurno zaslužuju Bihorac i Radovac koji su u ovoj utakmici bili jako dobri.

Kako to obično biva u ovoj sezoni, Rođeni su opet upali u crnu rupu na početku drugog poluvremena. Dojam je da u tih petnaestak minuta Velež prestane igrati, ekipa teško diše, a onda se uvuče strah i nervoza. Mladost je zagospodarila terenom stvarala prilike i jednu realizirala nakon kornera i lošeg otklanjanja opasnosti Rođenih. Pokušao je Dudić izmjenama vratiti Velež u život i u tome je uspio.

Rođeni su opet počeli napadati, a golman Semir Bukvić je zaslužan zašto Velež nije poveo i ranije. Imao je Zeljković dvije odlične šanse, obje jedan na jedan sa golmanom, ali ih nije pretvorio u gol. Kada se činilo da Velež neće uspjeti odnijeti tri boda ukazao se najbolji igrač utakmice Cvijanović i odličnim udarcem pogodio prečku, a lopta se odbija Radovcu koji je unosi u mrežu i daje dodatni impuls ekipi jer je Velež već polako gubio konce na sredini terena. Do kraja je Mladost imala jednu šansu, ali je Adnan Bobić bio na visini zadatka. Slavlje na terenu i oko njega je moglo početi. Velež je konačno uzeo tri boda u Doboj Kaknju, onda kada se najmanje očekivalo. Ali, trud i rad mora biti nagrađen i na kraju dana je ovo pobjeda tima kao skupine.

Osjećaj nakon utakmice je upravo onaj koji mnogi ne razumiju. Tišina, zadovoljstvo i stidljivi osmijeh na licu. Možda se ova ljubav i ne može objasniti riječima, ko zna…

Forza Velež!

Enej Bruck