Kada se podvuče crta pod ovih devedeset minuta, možda je najveći problem bio upravo tamo gdje se i nije moglo pretjerano utjecati – u izostanku šefa struke Feđe Dudića. Trener je ove sedmice bio bolestan, završio je u Južnom i nije bio s ekipom gotovo nikako od one pobjede nad Tuzlom, a nije ga bilo ni pored aut-linije u nedjelju. Naravno, ne treba se zavaravati, ne može trener drastično promijeniti dešavanja na terenu, pogotovo ne kada ekipa izgleda onako izgubljeno i blijedo kako je izgledala naša u tih posljednjih pola sata, ali u ovoj utakmici njegov izostanak bio je dodatni problem upravo zbog specifične ideje koju je imao za protivnika.
Još od prvog javnog istupa kao trener Veleža Dudić je jasno dao do znanja da nije oduševljen individualnom kvalitetom koju ima na raspolaganju i tako poručio da je svjestan limita koje ova ekipa ima. Onda je kroz utakmice koje je vodio, pogotovo na gostovanjima, pokazao i to da će te limite pokušati prevazići taktičkim prilagođavanjem protivniku, pa smo tako Veleža van Mostara gledali u različitim sistemima igre, koji su se često mijenjali i u samoj utakmici.
Za Banja Luku je Dudić imao relativno novu ideju. Prvi put je u veznom redu spojio tri igrača koja su do tada u sredini isključivo igrala na poziciji zadnjeg veznog – Dinu Hasanovića, Samira Zeljkovića i Muharema Čivića. Vrlo je vjerovatno da mu je želja bila ojačati dodatni odbrambeni blok ispred tromog zadnjeg reda i neutralisati Borac u posjedu. Ali, možda i važnija je bila funkcija prema naprijed, gdje se ta sredina – preko Ćivića i Zeljkovića koji su otvarali prostor prema vani – trebala pretvarati u svojevrsni romb čiji je osigurač bio Hasanović, a na čijem je vrhu bio Edo Vehabović. Dobro je Velež proučio protivnika i našao mu manu, što je savršeno pokazao prostor kojeg je Zeljković imao (i nije koristio) u prvom poluvremenu i pronašao priliku da nokautira protivnika.
Međutim, ma koliko ideja bila dobra njena egzekucija u većem dijelu utakmice – nije. Čini se da su prije svega Zeljković i Čivić bili zbunjeni vlastitom ulogom, pa smo imali obrnutu situaciju. Velež je generalno djelovao nepovezano i neorganizovano, pa je umjesto da Rođeni koriste očigledne i jasno prepoznate rupe u igri Borca, taj isti Borac ni kriv ni dužan lakše dolazio u prilike da koristi naše najveće mane. I pored toga, Borac i Velež odigrali su izjednačeno poluvrijeme, u kojem je Velež bio loš ali ne lošiji, a preko Brandaoa smo uspjeli poništiti zaostatak nastao penalom.
Izmjena Seid Behram za Zeljkovića, pa i ona kasnija kada je Obren Cvijanović ušao umjesto Ćivića, pokazala je da je struka Veleža uvidjela gdje imamo problem i gdje je šansa koju možemo iskoristiti. Ali, fudbal je mnogo kompleksnija stvar nego se čini i nije ni približno isto kada trener nije uz aut liniju da svoju ideju i njene varijacije prenese igračima u uho. Start drugog poluvremena je pokazao da Velež može biti i bolji protivnik u ovoj utakmici; nemamo tačne podatke ali posjed je definitivno išao preko šezdeset posto u korist Rođenih i Borac je djelovao kao da potpuno gubi konce, sve do onog nesretnog kornera.
Nažalost, ne postoji drugačiji način za opisati primljeni gol nakon prekida nego kao potpuno amaterski. Ono što je trebao biti man-marking potpuno se raspalo kada je Nusmir Fajić pogrešno procijenio let lopte i svog igrača ostavio slobodnim, pa ovome nije bilo pretjerano teško loptu – koja je onda prošla kroz Bobićeve noge – pogoditi glavom.
Dobro, nije to nikakva tragedija, takve stvari se dešavaju, pad koncentracije je sasvim normalna stvar u fudbalu. Ono što jeste problem je što se tako jeftino primljen gol pretvorio u pritisak na veliko crveno dugme kojim je potpuno izgašena igra Veleža. Koprcali smo se još kratko, ali bilo je to blijedo i anemično; odjednom su noge bile teške, odjednom je svaki drugi pas bio pogrešan, svaki trk sporiji, svaki duel izgubljen. Koliko god da je rezultat još bio aktivan, golim okom je bilo vidljivo da je Velež ostao bez rješenja i da je ova utakmica, barem u glavama, izgubljena i prije trećeg gola.
