Rođeni su u subotu (opet, treba reći opet) djelovali upravo onako kako tim koji brani mršavi bod prednosti na vrhu tabele i treba izgledati. Autoritativno, hrabro i s mnogo samopouzdanja. I, što je vjerovatno u ovoj utakmici i važnije, maksimalno disciplinovano i fokusirano, ovaj put s nogom na gasu od prve do posljednje minute. I to baš svi. Nema mjesta za zajebanciju i Velež je pokazao da je svjestan toga.
Rudar je nas na Crvenoj hronici pozitivno iznenadio. Dobro, sada je aktuelna priča o premijama, biće aktuelna i u svakoj sljedećoj utakmici, ali Kakanjci su u Mostar došli da pokušaju igrati lopte. Naravno da je prioritet bio pokušati odbraniti svoj gol, i naravno da se mnogo toga svodilo na prekide i duge lopte, ali njihova igra prema naprijed bila je mnogo smislenija nego prošlog vikenda protiv Slavena. Međutim, problem za Rudar je što takva igra Veležu i odgovara.
Rahimić je na teren i deveti put ovog proljeća poslao drugačiji sastav. Povrijeđenog Darija zamijenio je Biševac, umjesto Marquesa partner Zvoniću na stoperu je bio Zeljković, Ćosić je ponovo bio na zadnjem veznom, prvi start ove sezone dobio je Berisha, a u vrh napada vratio nam se i Nusmir Fajić.
Relativno otvorena igra protivnika tako je automatski kreirala dosta prostora za Brandaa i Berishu, ali i u subotu odličnog Fajića. Još jedna odlična partija Behrama i Vehabovića, uz raspoloženi već spomenuti trojac, bilo je ključno da Velež u posjedu izgleda kao ekipa s glavom, repom i konkretnom idejom kako probiti protivnika. Protivnika se širilo, tražio se prostor između linija, a kako tranzicija nikada nije ni bila problem, Velež u subotu opet izgledao moćno prema naprijed – prilike su se nizale, gol stalno visio u zraku, protivnički golman bio njihov najbolji igrač.
Prvi gol u Veležovom dresu zabio je Berisha, Brandao je odigrao odlično iako nije zabijao, već smo spomenuli dvojac u sredini, a lijepo je bilo konačno vidjeti raspoloženog i borbenog Nusmira Fajića, koji je s nova dva gola na listi najboljih strijelaca svih vremena prestigao Igora Remetića (21) i Elvira Čolića (22) a izjednačio se s Enesom Bebanićem (23). U ovakvim utakmicama često doprinos golmana prođe ispod radara, ali ovaj put je Adnan Bobić bio jedan od onih koji su napravili razliku, pogotovo s onom odbranom kod 1-0 za nas.
Bobić je došao do izražaja zato što je ponovo puhalo s istih rupa. Logično nesihronizovan izmijenjeni zadnji red je propuštao; u pojedinim trenucima toliko se raspadala formacija da je djelovalo da igramo s tri u liniji. Najveći problem i dalje su prekidi, pa su gotovo sve šanse koje su gosti imali došle upravo nakon takvih situacija. Lutanje s traženjem zadnjeg reda posljedica je slabe trgovine prošle zime u kojoj smo ostali tanki na bočnim pozicijama, pa je izostanak Darija – koji je uz to u možda i u najkonstantnijoj formi od svih prvotimaca – došao kao sol na ranu.
Ali naravno da ne treba biti ni previše kritičan, ne kada smo završili s visokom i relativno lakom pobjedom. Bobić je spašavao kad je trebalo, a zadnja linija predvođena dobrim kapitenom Zvonićem je kroz improvizaciju ipak krpila rupe i ostavila protivnika bez postignutog gola. I to treći put zaredom, što bi opet trebao biti pokazatelj napretka. Uostalom, uz utakmicu protiv Čapljine na otvaranju, bilo je ovo najbolje domaće izdanje – usput, s 2000 gledalaca druga najgledanija utakmica u BiH ovog vikenda i još za 430 ljudi više od ukupnog broja gledalaca na svih ostalih 7 u Prvoj ligi Federacije zajedno – ovog proljeća i na tom temelju treba graditi samu završnicu sezone.
Sada naravno slijedi najteži zadatak – potpuno zaboraviti ovu utakmicu. Jer, od subote popodne ona je potpuno nevažna, samo još jedna crtica na zidu, pogotovo jer je konkurencija još jednom pokazala da ne bira sredstva. Dolazi nam sljedeća utakmica, najvažnija utakmica, gostovanje u Novom Travniku. Idemo dalje.
Rođeni!
