Dajdži

Bila je to generacija koja je zlatnim slovima ispisala istoriju beogradskog Partizana, možda i najbolja u klupskoj istoriji. Šoškić, Jusufi, Mihajlović, Bečejac, Rašović, Vasović, Bajić, Kovačević, Hasanagić, Galić, Primajer. Na klupi Abdulah Gegić.

Te sedmice tek su se vratili iz Manchestera, gdje su 20. aprila 1966. na Old Traffordu odbranili dva gola prednosti iz Beograda. Za dvadeset dana, 11. maja, čekala ih je do tada najveća utakmica jugoslavenskog klupskog fudbala, sudar s Real Madridom u finalu Kupa prvaka na Heyselu.

Četiri dana nakon Manchestera na stadionu JNA prvenstvenu utakmicu su igrali Partizan i Velež. Iako je Partizan imao tu strašnu ekipu, ni Veležova nije bila nikako za odbaciti. Selimotić, Benco, Šestić, Oručević, Džidić, Čerkić, Kordić. Naravno, samopouzdanje crno – belih, malo je kazati, bilo visoko, jer ipak igraju finale Kupa prvaka, ali Rođeni takvi kakvi jesu uvijek mogu nekog zajebati. I hoće.

“Izlazimo mi na teren i nosimo bijele dresove”, priča Nusret Čerkić. “Ja u šalim kažem igračima Partizana, nema vam bolje pripreme za Real, zato smo i u bijelim dresovima. Oni se nasmijaše, mi se nasmijašmo, a onda im uvalimo dva komada za 15 minuta. Jedan ja, jedan Zeko Selimotić za 2:0. Uspjeli su oni izjednačiti, pa su i golmana promijenili, stao je naš Ivica Ćurković, ali Muhamed Mujić daje treći za pobjedu” sjeća se legendarni Dajdža, čiji je nadimak evouluirao s vremenom.

Nakon te utakmice Rođeni će u kratkom periodu, u preostalih samo sedam kola, “kompletirati” veliku četvorku. Kući su dobili Dinamo i Hajduk sa po 2:1, a onda u posljednjem kolu na Marakani razmontirali Zvezdu kao malo ko prije i poslije. Bilo je 6:2. Kemal Šestić je bio nezaustavljiv, završio je utakmicu hat-trickom, po jednom su se u strijelce upisali Mujić, Muhamed Glavović i naravno – Čerkić. Nakon utakmice na Marakani, Bombarder – zvali su Nusru i tako – je završio u Belgiji.

– Došla ekipa iz Genta da uzme Stipića iz Zvezde, a kad su vidjeli mene, rekli su “zaboravi Stipića, hoćemo Čerkića.” Transfer mi je tada bio 10.000 dolara, a od toga je skoro 2.000 trebalo ići Veležu. Zovnem suprugu Slobodanku i kažem joj “ženo, prodaj auto, plati Veležu”, i tako je i bilo, kaže Dajdža, koji se u Velež vratio i završio karijeru 1969. godine, a kasnije je ekipu vodio i kao trener.

Ukupno je u Veležovom dresu odigrao 114 prvenstvenih utakmica, od čega je u 105 krenuo od prve minute. U sezoni 1961/62 zajedno sa Ivanom Popovićem je bio najbolji strijelac kluba sa šest golova, a onda je to ponovio i u naredne dvije sezone. Prvo zajedno sa Zejnilom Selimotićem (po šest golova), a u sezoni 63/64, kada je zabio sedam golova, sa Zekom i Miloradom Lazovićem. Ukupno je za Velež postigao 29 golova u prvenstvu. FI

https://www.youtube.com/watch?v=55tHZusJvKg&list=PLPHAQpLXduWYSPgvnj8aHBOHRM-EkOYpC&index=1