Premijerligaška sezona je za Velež, vrlo vjerovatno, definitivno završena. Prva četiri mjesta koja vode u evropska takmičenja su gotovo nedostižna, ekipa je nastavila prvenstvo s lošim rezultatima i sa samo tri osvojena boda u četiri kola. Međutim, ono što se pojavilo kao spas jeste polufinale Kupa u kojem Rođeni čekaju svog protivnika i već sada su sve misli okrenute prema tome.
No, u prošlosti je to takmičenje bilo kobno za Velež budući da nikako nije uspijevao doći do finala, a onda su se brzo tražili krivci za neuspjeh, stabilnost kluba je preko noći postala nebitna i to je bio začarani krug u kojem se vrlo malo razmišljalo o budućnosti.
Na pogreške iz prošlosti se ne može utjecati, ali one mogu poslužiti kao pomoć kako bi se shvatilo stanje i pronašli odgovori zašto se to dogodilo. Imperativ osvajanja Kupa je ponovno prisutan, a pritisak je nakon zimske pauze mnogo veći. Pauze koja je za Crvene trebala biti novi početak.
Ona je trebala donijeti novu svježinu i energiju, nova taktičke zamisli, nova lica u svlačionici kako bi Crveni počeli pružati partije koje se od njih očekuju. I to je tokom prva dva mjeseca u novoj godini izgledalo sasvim dobro. Velež je redao pobjede na pripremama, uigravao se novi sistem, pojačanja su, činilo se, bila odlično inkorporirana u ekipu koja je odavala utisak maksimalne spremnosti za nastavak sezone. A kada je ona krenula na površinu su isplivali problemi skoro isti kao oni koji su se pojavljivali na jesen i koje Rođeni ni tada nisu mogli riješiti.
Opravdanja za katastrofalne rezultate u prvom dijelu sezone možda se mogu pronaći u prevelikom emotivnom pražnjenju nakon Evrope i sasvim je jasno da Velež na većem broju premijerligaških utakmica nije bio na nivou na kojem je većina očekivala da će biti. Taj period je prošao, no Velež od nastavka prvenstva i utakmice protiv Željezničara na terenu izgleda isto onako kako je izgledao u prvom dijelu, a rezultati su mnogo lošiji nego tada i po prvi put u mandatu Feđe Dudića Velež ima tri poraza u nizu u Premijer ligi.
I to je podatak koji mora upaliti alarm budući da je klub mnogo bliži donjem dijelu tabele nego vrhu. Koliko god se pokušavala uljepšati trenutna situacija, činjenica jeste da je trenutni plasman i osmo mjesto žestok udarac na visoke ambicije kluba koje se postavljene tokom ljeta odnosno u trenucima uspješnih nastupa u Evropi. Mnogo zanimljiviji podatak jeste da su Rođeni u prethodne dvije sezone nakon 23. kola imali veći broj bodova nego što to trenutno imaju. Godina koja je trebala donijeti radost na lica navijača pretvorila se u noćnu moru kada je u pitanju Premijer liga, ali je Velež ipak uspio otići u polufinale Kupa te je još uvijek u prilici za osvajanje trofeja.
Međutim, najveća greška koju bi klub mogao napraviti je da na ekipu postavi ogroman pritisak osvajanja Kupa. Takvi potezi su se događali u prošlosti i Veležu nisu ništa donijeli, čak naprotiv, vrlo lako su ga mogli koštati ostanka u životu. No, pitanje je kako u ovoj situaciji smanjiti taj imperativ budući da se stekao dojam da je on već postavljen. Naravno da bi trofej i ponovni izlazak u Evropu mnogo značili kako za navijače tako i za klub koji u ovoj godini proslavlja stoti rođendan i taj uspjeh bi gotovo sigurno bio najljepši poklon.
S druge strane mnogo bitnije pitanje za rukovodstvo kluba jeste šta dalje, odnosno koji potezi će se povući ukoliko Velež ne uspije ostvariti taj cilj budući? Da li postoji dugoročni plan kojim bi se minimalizirao eventualni neuspjeh i da li će u slučaju toga Dudić napustiti klupu?
Odgovor na ta pitanja mogao bi se pronaći u ne tako davnoj prošlosti kada je Velež potpuno pogrešno žrtvovao dugoročnu stabilnost s kratkoročnim prilikama koje na kraju ne bi uspio iskoristiti pa je poslije toga redovno slijedio masovni egzodus u kojem bi klub napuštali trener i najbolji igrači.
Zato bi bilo dobro podsjetiti se problema u kakvim se klub našao nakon ostavke Nedima Jusufbegovića i ispadanja od Zrinjskog u četvrtfinalu Kupa. Poslije njegovog odlaska na kraju sezone 14/15 Velež je izgubio stabilnost te je počeo lutati, a onda je u narednoj promijenio pet trenera te na kraju ispao iz lige. Još ranije, odnosno u mandatu Mirze Varešanovića, klub je igrao polufinale Kupa, a ubrzo nakon poraza u dvomeču protiv Širokog Varešanović je napustio klupu i Rođeni su se ubrzo poslije tih događanja vratili u osrednjost i stagnaciju bez jasnog cilja i ambicije za nešto više.
Zato je ovo najvažniji trenutak za rukovodstvo kluba.
Emocije se moraju staviti u stranu te se realno i hladne glave pripremiti za najgori scenarij, a to je neosvajanje trofeja. U fudbalu ništa nije tako jednostavno, ali ono što bi svaki ozbiljan klub trebao napraviti jeste da sagleda širu sliku, a u kontekstu Veleža stvari su prilično komplicirane.
I već sada je veoma izgledno da će rezultati u Kupu odrediti sudbinu trenera, a onda i pojedinih igrača. Svi statistički podaci, analize, objektivni problemi i nedostaci, historijski rezultati, velike pobjede, sve to bi moglo postati potpuno irelevantno ukoliko su rezultati iz polufinala – i eventualno finala – jedini parametar za određivanje budućnosti ove ekipe. Ukoliko ne postoji plan za ljeto onda će Velež vrlo vjerovatno imati iste probleme kao i u prošlosti bez obzira na krajnji rezultat ove sezone.
Od odlične startne pozicije koju je klub imao prošlog ljeta, situacija je sada sasvim drugačija. Za godinu dana su Crveni od ekipe koja se u jednom trenutku prethodne sezone borila za titulu došli do toga da u ovom prvenstvu već sada nemaju nikakve šanse za dostizanje drugog ili trećeg mjesta.
Kup može spasiti ovu sezonu, no, u takvom formatu takmičenja je sve moguće. Velež je to mnogo puta osjetio na svojoj koži.
Enej Bruck
