Tačno 1130 dana ili jednostavnije napisano tri godine. Toliko je prošlo od gostovanja Veleža u Jajcu na stadionu Mračaj u sezoni u kojoj će Rođeni uspjeti izboriti plasman u Premijer ligu. Sezoni koja je bila jedna od najzanimljivijih, obilježena dramatičnim događanjima, sudijskim pogreškama iz utakmice u utakmicu, saopštenjima koja su se pisala nakon gotovo svakog kola, rekli bi neki uobičajeni folklor u našem fudbalu. I ne bi puno pogriješili s tim opisom.
Velež je sastavio odličnu ekipu, postojao je sistem koji je bio poprilično efikasan, gotovo svi igrači su bili na okupu dosta dugo i ništa drugo osim povratka u najjači rang nije dolazilo u obzir. Znali su to svi, protivnici, sudačke komisije, savez, ali i navijači. Oni koji su punili tribine uvijek i svugdje, oni koji nisu napuštali Velež ni u najtežim trenucima, a bilo ih je mnogo više nego dobrih.
Dvije sezone u Federalnoj ligi prolazile su sporo, Rođeni su u prvoj nekako uspjeli izbjeći ispadanje, a onda su u slijedećoj skoro trećinu prvenstva vodili bitku za vrh tabele. U tom periodu često su prikazivali prilično dobra izdanja, ali je bilo i loših, nekih neočekivanih poraza i blijedih partija protiv slabijih protivnika širom države. No, jedina su konstanta bili navijači na tribinama, domaćim i gostujućim. Velež je imao podršku, a ona je postepeno rasla kako je klub počeo redati pobjede i pozitivne rezultate. Dojam jeste da se u povratničkoj sezoni sve posložilo. Kvalitetan i pošten rad rukovodstva i mnogo bolji uslovi nego prije, dobro organizirana ekipa i neka odlična pojačanja, ali prije svega zdrava atmosfera u klubu i oko njega, pogotovo na tribini. I možda će zvučati kao floskula, ali preduslov svakog uspjeha bilo kojeg kluba je atmosfera među njegovim navijačima.
Vrlo vjerovatno se iz tog perioda veoma dobro znaju svi oni koji su redovno posjećivali utakmice Veleža. A to udaljeno gostovanje u Jajcu je bilo prijelomna tačka za plasman Veleža u Premijer ligu. Eventualni poraz bi zakomplicirao tu borbu, a pobjeda je donosila sve, euforiju, sigurnost i bijeg iz močvare zvane Federalna liga. Nekoliko stotina navijača je zauzelo mjesto na jednom dijelu jedine tribine na Mračaju i vjerovalo da Crveni tog vrućeg proljetnog dana mogu riješiti sve dileme. I tako su se postavili od prve minute, Rođeni su bili puno bolji od svog protivnika, kreirali su mnogobrojne prilike, ali mreža se nije tresla.
A onda se na početku drugog poluvremena ukazao mladi i simpatični Brazilac, koji je do tada već redovno tresao mreže protivnika, te sa pet-šest metara dočekao odbijanac i pogodio prazan gol protivnika. Ukoliko tada niste bili prisutni onda ste propustili nevjerovatnu radost, tribina je eksplodirala i pohitala prema Brandau svjesni da je on zabio možda i najvažniji gol Veleža u toj sezoni. Rođeni su osvojili tri boda i u završnicu sezone ušli sa osjetnijom bodovnom prednošću nad Olimpikom. Taj dan su navijači dobili svoje heroje i postali su svjesni da je ta generacija zaslužila najveće poštovanje za sve što su iskusili tokom te sezone.
Tri godine kasnije mjesto događanja je u Zenici. Velež igra finale Kupa i u prilici je osvojiti prvi veliki trofej nakon skoro četiri decenije. Tribina je opet ispunjena, ali su lica opet nemirna i nervozna. No, sada je to sasvim drugačija scena. Četiri tribine, lijep teren, ogroman auditorijum, finale najmasovnijeg takmičenja i šansa da Velež drugu godinu zaredom igra Evropu. Pobjednik uzima sve i podiže trofej pred navijačima, onaj za koji se svi bore tokom cijele godine. I kako to obično bude u takvim utakmicama pritisak sveže noge, jedna ekipa se odmah od početka bolje prilagodi tome, a druga pokušava doći do poluvremena kako bi se u svlačionici posložile stvari i već polovinom drugog dijela obje strane nastoje smanjiti rizik te prihvataju mogućnost da penali odluče pobjednika.
A onda se na posljednjem penal ukazao onaj isti Brazilac koji je prije tri godine zatresao mrežu u Jajcu. Sve nakon tog penala je historija. I opet eksplozija tribine, isti osjećaj radosti, malo suza, mnogo više sreće. Velež je osvojio Kup i podiže trofej. I nakon sedam dana to zvuči toliko nestvarno baš kao i u Zenici dok smo svi zajedno proslavljali. Kostur tima je tu toliko dugo da su bili dio Veleža kada se vratio u Premijer ligu pa i onda kada je izborio Evropu i to je činjenica koja dovoljno dobro pokazuje koliko je ovaj uspjeh Veleža produkt kontinuiteta te zdrave atmosfere u i oko kluba.
Fudbal je kolektivni sport i bilo bi nepošteno izdvajati pojedince pogotovo u Veležu jer je jasno da je osvojeni trofej zasluga svake osobe u rukovodstvu, ali i svakog igrača ili trenera na terenu. Slaviša Bogdanović je odbranio dva penala, Omar Pršeš, Nermin Haskić i Haris Ovčina su zajedno sa Guzom pogodili, Alen Dejanović je u polufinalu postigao dva pogotka, Samir Radovac se u čevrtfinalu upisao u listu strijelaca, Dino Hasanović je protiv Širokog odigrao sjajnu partiju…
Postoji jedna veoma zanimljiva stvar u vezi ovih igrača, a to je da je izbor najzaslužnijeg za sve uspjehe Veleža u posljednjih nekoliko godina veoma složen. Jednostavno su svi oni toliko posebni i sa potpuno drugačijim kvalitetama da se na taj način savršeno nadopunjavaju. Ali jedno je sigurno, sa osvojenim Kupom su se upisali zlatnim slovima u Veležove knjige, a još impresivniji je njihov put. Od Jajca preko Tušnja i Bijeljine do Švedske i na kraju do trofeja koji je navijačima vratio osmijeh na lice. Velež se konačno može pohvaliti sa nečim opipljivim nakon godina i godina boli i patnje.
Besmrtna generacija koja je svojim maksimalnim radom, upornošću i kvalitetom ovaj uspjeh definitivno zaslužila.
Enej Bruck
Photo: FK Velež/Dino Đonko
