Manje od mjesec dana ostalo je do početka prvenstva, iza ugla je i novi nastup u Evropi, za nekoliko dana će nebom svijetliti rođendanski vatromet i puhat će se u stotinu svjećica, a navijači Veleža imaju mnogo više pitanja nego što imaju odgovora. Ali to je u situaciji u kakvoj se našao Velež ovog ljeta i sasvim normalno i sasvim logično i sasvim očekivano.
Kada je prve noći juna postalo jasno da je Feđa Dudić odlučio napustiti Mostar i preseliti na klupu FK Sarajeva, Velež nije samo ostao bez trenera. Rođeni su – a u to spadaju i uprava i struka i igrači i navijači, dakle baš svi – još uvijek bili mamurni od osvajanja kupa i uljuljani u nešto što bi se najlakše dalo opisati kao zona komfora.
Organizacija samog kluba funkcionisala je sasvim solidno, financijska situacija bila je dobra, atmosfera među navijačima vjerovatno najbolja u posljednjih tridesetak godina. Naravno da je korijen svega toga bio sam teren, na kojem je djelovalo da Velež ima izgrađenu i čvrstu filozofiju. Navijači – Veležovi ali i protivnički – tačno su znali na šta mogu računati kada je igra Veleža u pitanju, i to ne samo zbog onoga što je ekipa pravila s Feđom Dudićem. Njegov je način igre zapravo bio svojevrsna nadogradnja na ono što smo tri godine gledali s Ibrom Rahimićem, i svi su bili prosto naviknuti na to. Usponi i padovi, bolji i lošiji periodi, krize i serije dobrih rezultata, kroz sve se to prolazilo ipak s izvjesnom sigurnošću u filozofiju i ideju.
Dudićev je potez pokrenuo lavinu koja je opet prirodna s obzirom na momentum u kojem se dogodila. Jeste činjenica da je klub napustio omiljeni i trofejni trener s kojim je ekipa igrala odličan fudbal sama po sebi bila šok, kao i ona da je s njim na Koševo otišao i veći dio stručnog štaba. No, klub i ljudi koji ga vode prosto nisu računali s tim da bi se u samo nekoliko sati i par rečenica perspektiva samog kluba mogla promijeniti iz korijena. Rođeni su – a opet kažem, tu spadaju i uprava i struka i igrači i navijači, dakle baš svi – uhvaćeni spuštenog garda. I sami smo počeli sumnjati u sebe.
Jer bez obzira bez obzira na tu solidnu organizaciju, bez obzira na financijsku stabilnost, čak i bez obzira na onu klasičnu priču o tome kako nijedan pojedinac nije veći od kluba, oni koji vole Velež previše su se puta u posljednjih stotinu godina opekli da se među njih ne uvuče strah. S vremenom smo valjda stvorili takav mentalitet, pomalo defetistički i samodestruktivan, koji nam ne dozvoljava da na stvari gledamo isključivo s pozitivne strane spektra, nego sve do kraja slutimo na najgore. Jer upravo je tako djelovala atmosfera – izlazak iz komforne zone u kojoj je sve poznato i unaprijed pripremljeno doveo nas je do straha.
Najpozitivnije u svemu tome je ipak što je takva reakcija tamo gdje je trebalo trajala jako kratko. Stvari su se – iako možda nekome sa strane to tako ne izgleda – brzo posložile i napravljeni su konkretni potezi koji su klub i navijače, bar većinu njih, vratili na pozitivnu tačku, ali i dovele nas do onih pitanja s početka.
Sasvim logičnih i neizbježnih pitanja, na koje još ne možemo dati odgovor.
Amar Osim je novi trener – da li je dobar izbor? Jeste i nije tačno u onoj mjeri u kojoj se da suditi u ovom trenutku, a to je na osnovu njegovog ranijeg rada. U situaciji kad klub ustvari nije imao pravu alternativu, nije nikakvo čudo da nije bilo ni sigurnosti u tome šta to tačno tražimo na tržištu. Ako je postojala sigurna karta onda je to Amar Osim – ne samo zato što je najtrofejniji trener u domaćem takmičenju, ne samo zbog njegovog iskustva, nego ako hoćete i zbog činjenice da bi i on trebao imati veliki motiv za dokazivanjem van svoje komfor zone koju je imao na Grbavici. Hoće li uspjeti ili neće je pitanje na koje niko ne može znati odgovor unaprijed i u idealnim uslovima bi trebao imati bar jednu, a možda i više sezona da to pokaže u praksi.
S druge strane sasvim je logično i pitanje šta će to Osimov Velež igrati ove sezone? Utakmicu s Čelikom, koja je došla prerano, ne možemo uzimati kao primjer i opet moramo čekati da bismo tražili odgovor. Suditi prema onome što je trener radio u prošlom klubu je mač s dvije oštrice, pogotovo kada se radi o čovjeku koji je tako dugo radio u jednom klubu. Koji ćemo sistem igrati? Opet, ko zna. Osim je u zadnjoj sezoni u Želji šarao s 4-2-3-1 i 4-4-2 s dijamantom, dakle nešto što bi u teoriji trebalo biti slično onome što je i Feđa crtao na svojoj tabli. Međutim, važan je pristup i filozofija. Osimova djeluje nešto jednostavnija, a fudbal direktniji i agresivniji, ali i dalje dovoljno moderan da se može prilagoditi ekipi koju Velež ima. Zapravo, to bi trebao biti ključ, jer – kako smo puno puta govorili ovdje na Crvenoj hronici – Velež ima poprilično jednodimenzionalnu ekipu kada je stil igre u pitanju i Osim će se prije svega morati prilagoditi profilu igrača koje ima, a onda tek na to praviti korekcije.
Hoće li Velež biti bar konkurentan ekipama iz vrha? Kako sada stvari stoje, priču o kandidatu za titulu trebalo bi staviti negdje daleko od ozbiljne. Lani dominantni Zrinjski, odnosno Sarajevo s novim trenerom te Borac s novim trenerom ulažu ogroman novac i prave ekipu iz temelja. Na papiru sve tri, plus vjerovatno i Tuzla City, izgledaju kao da imaju mnogo više individualnog kvaliteta nego Velež, ali ni to nije, pogotovo u Premijer ligi BiH, uvijek presudni faktor.
Velež ima dva ozbiljna problema ovog ljeta, a ni za jedan nije direktno kriv. Prvi je činjenica da je s iznenadnim odlaskom trenera otišla i planirana lista pojačanja, pa se ona morala praviti gotovo iz temelja i u zadnji čas, a to nikada nije lako. Drugi je, možda i veći, taj što prije svega Sarajevo i Borac kupuju i pomalo panično, pa je utisak da preplaćuju igrače i napuhavaju tržište do te mjere da je ono nesnošljivo za klubove koji žele raditi ekonomski logično i bar donekle isplativo. Ipak, Velež se proteže koliko mu je jorgan dug i tako i treba, a i u takvoj situaciji dovedene su ozbiljne prinove koje će pomoći Osimu da plan igre prilagodi svojoj ideji. Naravno, tržište je još otvoreno i biće i dugo nakon početka prvenstva, i za očekivati je još promjena.
Kada ćemo dobiti odgovore na sva ova pitanja?
S vremenom. Jer prosto drugačije ne može. Velež je ovog ljeta u potpuno novoj situaciji, van te svoje komfor zone i bar je za sada utisak da se tome dobro prilagođava. Biće i dobrih i loših stvari, neke će biti pun pogodak, neke će biti promašaj, biće i uspona i padova, jer tako to ide u fudbalu. Ali na kraju je najvažnije da se pronašao način da se nosi i s iznenadnim i neočekivanim problemima i da se sasvim normalno funkcioniše van zone u kojoj je sve onako kako je zamišljeno i kako smo navikli. Jer u fudbalu je realnost najčešće takva.
Piše: Saša Ibrulj
