Piše: Enej BRUCK
Nastavak oscilacija
Izgleda da smo sada već navikli igrati dva potpuno različita poluvremena. Ovaj put prvo poluvrijeme je, poput onoga u Kaknju nedavno, bilo ispod svakog nivoa igranja u Premijer ligi BiH. Možda je bilo i do straha od igranja sa aktuelnim prvakom, možda previše respekta prema ekipi Sarajeva, ali bez motivacije, borbe i žara se sa takvom ekipom ne smije i ne može igrati, a djelovalo je da Veležu u prvom poluvremenu sve to nedostaje.
Sarajevo je bilo bolje, brže, rastrčanije, stvorilo nekoliko kolosalnih prilika, pa su nas samo Adnan Bobić i prečka spasili da se na poluvrijeme ode sa samo jednim golom zaostatka.
Drugo poluvrijeme sasvim je druga priča. Ne možemo znati šta je Feđa Dudić rekao u svlačionici, ali od početka se vidjelo da je ekipa promijenila pristup utakmici. A onda se i stanje stvari na terenu promijenilo. Sve ono što je Sarajevo radilo u prvom, mi smo radili u drugom. Dudić je uz to promjenio formaciju, pa smo stvorili dosta šansi, gosti su se par puta spašavali izbijanjem lopte sa linije gola golmana Elvisa Džafića,… Najvažnije, vidjeli smo drugačiju angažovanost i mnogo veću borbu, ali ipak na kraju je bilo nedovoljno.
Na stranu sudija, ko zna šta bi bilo da smo konačno odigrali dva jednako dobra poluvremena…
Romb ovaj put nije uspio
Od dolaska Dudića sistem se počesto mijenja, a u nekim utakmicama ključna je bila promjena formacije na 4-4-2 sa rombom u sredini terena i Edom Vehabovićem iza dvojca Nusmir Fajić – Brandao. Protiv Sarajeva to nije bilo dobro i jednostavno nije funkcionisalo.
Previše lako su nam Amar Rahmanović, Benjamin Tatar i Krste Velkoski radili probleme na praznom prostoru koji je ostajao kada bi se Vehabović ili Muharem Čivić priključivali napadu. Poseban problem su bile i druge lopte koje bi Rahmanović kupio i proslijeđivao dalje.
Sigurno da su nedostatak Dine Hasanovića i prerani izlazak Samira Zeljkovića uticali na slabo izdanje većine igrača veznog reda. U drugom poluvremenu, Dudić je tu sliku popravljao ulaskom Obrena Cvijanovića i adaptacijom formacije, koja je do kraja više djelovala kao klasična 4-2-3-1, a taj popravak je i djelovao, pa smo gledali mnogo bolji i pokretljiviji Velež.
Vrijeme za promjene u odbrani?
Odbrana nastavlja sa trendom jeftinog primanja golova. U posljednjih šest utakmica primili smo sedam golova, a ukupno 17 prvenstvenih i još dvije kup utakmice tek četiri puta smo mrežu ostavili sačuvanom.
Iako u trenutnom rosteru imamo veoma malo odbrambenih igrača, neke promjene su neophodne. U napadu se mučimo i ne zabijamo dovoljno golova, a takav se nedostatak mora nadoknađivati radom i kompaktnošću odbrane. Jer, jednostavno je, primiti manje golova znači i više bodova. U četiri utakmice u kojima nismo primili gol skor je tri pobjede i jedan remi. S druge strane, od 13 utakmica u kojima smo primili barem jedan gol ostvarili smo samo dvije pobjede i tri remija.
Sve ovo ukazuje na manjak kvaliteta u odbrani i nedovoljno dobro odrađen prelazni rok, te da su upravo ove pozicije najdeficitarnije i da se na sljedećoj pauzi moraju tražiti kvalitetna pojačanja za ovaj dio ekipe.
Pad forme najboljeg strijelca
Zadnji gol Brandao je zabio prije pet utakmica, protiv Mladosti DK. Očito je da su sada protivničke ekipe dobro skautirale tandem Fajić-Brandao, te da u tome leži jedan od razloga naše neefikasnosti.
Teže dolazimo do prilika za postizanje golova, a i kad se nađu u prilikama ne postižu ih. To se vidjelo i na utakmici u subotu, kad su na lijevoj strani duplirali Brandaa. Ulaskom Cvijanovića na desno krilo i Behrama u sredinu, igra se raširila, te smo dobili novu dimenziju napada. Fajić i Brandao su se dosta rasteretili, a napadi ekipe su postali dosta opasniji i ozbiljniji.
Osmić zaslužuje više minuta
Melvin Osmić je i u subotu dokazao da hvalospjevi o njemu od dolaska u januaru nisu bili bez razloga. Protiv Širokog Brijega je bio jedan od najboljih pojedinaca, a protiv Sarajeva ulaskom umjesto Zeljkovića dodatno je potvrdio da to nije bio samo trenutni bljesak.
